Doc. dr. sc. Šehić sudjelovao na Međunarodnoj teološkoj konferenciji u Budimpešti

Osim domaćih predavača, na konferenciji su sudjelovali i predavači s drugih sveučilišta: prof. dr. sc. Armand Puig i Tarrech (Teološki fakultet u Kataloniji) govorio je o temi „Evanđelje mira i poslanje Crkve. Iskustvo zajednice Sant’Egidio“, prof. dr. sc. Jan De Volder (Teološki fakultet Katoličkog sveučilišta u Leuvenu) o temi „Geopolitika pape Franje“ i doc. dr. sc. Damir Šehić o temi „Teološki pogled na proces pomirbe nakon hrvatskog Domovinskog rata. Poteškoće, prilike, rezultati“.

Doc. dr. sc. Šehić je izlaganje koncipirao u dva dijela donoseći biblijsko-teološku perspektivu značenja konflikta i rata te u drugom dijelu hrvatsko iskustvo domovinskog obrambenog rata – „Rata između kršćana“.

„Borbe i ratovi obilježje su ovoga svijeta od kada je čovjek pokvario svoju prirodu i narušio stvoreni red i sklad među ljudima, životinjama i prirodom“, rekao je postavljajući pritom pitanje: „Je li religija uzrok svih ratova na zemlji, kako često čujemo iz usta sekularnog postmodernog svijeta? Mogu li se sukobi i ratovi među ljudima uopće prevladati?“

Govorio je o dvojici braće, Kainu i Abelu, koji su, kako je rekao, prvi ljudi rođeni od žene s ljudskom naravni nakon pada, jer su Adam i Eva stvoreni izravno od Boga samoga. Istaknuo je da biblijska priča o Kainu i Abelu prikazuje pravi smisao ljudske službe na zemlji. „Čovjek je slava Božja, on svojim postojanjem slavi Boga, kojemu se konačno, na kraju života vraća u nebo, u zajedništvo blaženog života sa Životvorcem. Kajin i Abel svjesni su da je čovjek stvoren za Boga i da cijeli život treba biti usmjeren na jedno – autentičnu žrtvu Bogu“, poručio je predavač.

„Sve što ljudi rade mora biti i jest slavljenje Boga žrtvovanjem prvina Njemu, svi naši svjetovni napori trebaju biti usmjereni na žrtvovanje naših prvina Bogu. Postmoderni mentalitet je izostavio smisao za žrtvu, ali su prvi ljudi duboko svjesni svojih zadaća. Čovjek živi da bi se žrtvovao Bogu, obožavao ga i konačno mu se vratio. Cijeli naš život trebao bi biti usmjeren na pripremanje prvina Bogu. A što su prvine? To je vraćanje Bogu onoga što nam je dao u našim talentima, oživljavanje naše sukreatorske dimenzije kojom sustvaramo s Bogom. Razvijajući talente i darove koje nam je Stvoritelj dao, pripremamo svoje prvine kao žrtve, spremamo naše najbolje.

Abel to razumije. On je biblijski prototip čovjeka kojemu sve ide od ruke, ima darove oko kojih se trudi i surađuje s njima te mu sve ide glatko. Ali njemu to ide glatko jer je fokusiran na ono za što je stvoren, da Bogu daruje svoje, doslovno najbolje od najboljeg. Naše najbolje vrijeme, naše najbolje darove u koje smo uložili svu svoju snagu, svoje srce. Kain je, naprotiv, duboko svjestan što treba učiniti, umjesto toga odlučuje ne surađivati ​​sa svojim talentima i ne trudi se, već želi proći s nekom osrednjom, usputnom i lakom žrtvom koju nudi u ime prvih plodova. On donosi krivotvorinu, lažnu žrtvu. Zna da stoji pred samim Bogom, a ipak mu prinosi lažnu žrtvu. Štoviše, misli i očekuje da će se izvući s tom jadnom lažnom žrtvom. Ovom nepažnjom počinje Kainova propast. Upravo to mu sam Bog govori. ‘Ako vam bude dobro, zar vaše lice neće biti veselo? A ako ne činiš pravu stvar, grijeh je poput zvijeri na tvom pragu, vreba na tvom pragu, ali mu se još uvijek možeš (moraš) oduprijeti’ (usp. Post 4,7.). Ali Kain to ne čini, on se ne odlučuje oduprijeti“, rekao je, između ostaloga, doc. dr. sc. Šehić.

Kazao je da ta slika biblijsko-teološki objašnjava stanje rata i sukoba u svijetu. „Kajinovo bratoubojstvo nije samo zločin protiv prirode, nije samo neprirodno, nego i bogohulno. Grijeh protiv prirode je teška stvar, ali zločin protiv Boga samoga je neoprostiv. Kajinovo ubojstvo prelazi granice osobnosti te se njegovo djelo ne smije tumačiti kao privatnu i osobnu stvar. To je prvoklasni čin oskvrnuća i profanacije, kroz kojega možemo razumjeti u vrjednovati uzroke i posljedice rata među ljudima i narodima”, kazao je.

U drugom dijelu rada predavač je govorio o hrvatskim iskustvima Domovinskog rata te poratnog puta oproštenja i zajedničkog hoda. Istaknuo je važnu ulogu i poslanje Katoličke crkve i Hrvatske biskupske konferencije na čelu tada s kardinalom Franjom Kuharićem „koji je izrekao epohalne poticaje koji i danas mogu služiti kao magna carta u svim konfliktnim situacijama i kao pouka svim narodima koji se nalaze u vremenima hladnoće i ratne mržnje i razaranja“, poručio je predavač te dodao da riječi kardinala Kuharića na ruševinama crkve sv. Lovre u Petrinji 1991. godine i danas snažno odzvanjaju kao moralna vertikala Crkve u tom vremenu.

Tada je mons. Kuharić rekao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro i vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A, mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!“

Međunarodni znanstveni skup odvijao se u konstruktivnoj atmosferi plenarnih izlaganja i 6 rasprava koje su mogle iznjedriti mnoštvo pitanja i stajališta o suvremenom poimanju rata i mira te o procesima dijaloga i zajedničkog hoda. Naglašena je vrijednost evanđeoske perspektive i potreba većeg angažmana Crkve u traganju za Istinom i modelima dijaloga i pomirenja koji neće predstavljati samo prazne pokušaje već konkretne korake u konkretnim uvjetima života. Primijećeno je da je potreban veći angažman u prevenciji i suzbijanju konfliktnih situacija, a ne samo u apeliranju u trenucima agresije i započetog rata.