Izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost u biblioteci Koncil objavila je prijevod djela Giuseppea Alberiga “Kratka povijest II. vatikanskog koncila 1959. – 1965.”. Sam autor, laik, aktivno je sudjelovao u pripremi Koncila, te u nizu televizijskih emisija o prošlim koncilima namijenjenim širokoj publici.
U prvom poglavlju knjige naslovljenom “Navještaj: nade i očekivanja (1959.-1962.)” autor pojašnjava sam pojam i organizaciju koncila. Vezano uz pripremu II. vatikanskog koncila, autor napominje kako se u prvih šest mjeseci u prvom redu radilo na tome da se nekako ublaži iznenađenost i zbunjenost koju je pobudila najava toga događaja. Priprema Koncila bila je vrlo složena i ne samo da je trajala duže od samoga koncila, nego je imala veoma važne institucionalne karakteristike. Papa je bio glavni moderator, Rimska kurija protagonist, a biskupi i teolozi – prije svega europski – postupno su se u nju u sve značajnijoj mjeri uključivali.
U drugom poglavlju “Prema koncilskoj svijesti (1962)” autor opisuje sam početak koncila, koji je bio pozvan biti “svečana proslava jedinstva Krista i njegove Crkve”. Papa Ivan XXIII. poželio je da “Crkva, obasjana svjetlom koncila, poraste u duhovnim bogatstvima i neustrašivo gleda u budućnost, putem prikladnih posadašnjenja”. Slijedi opis prve teme o liturgiji, kratak osvrt na prekid zasjedanja, te smrt i izbor novog pape.
Treće poglavlje “Koncil je odrastao (1963.)” započinje opisom otvaranja drugog razdoblja rada, tijekom kojeg je papa Pavao VI. naznačio četiri cilja Koncila. Izlaganje teologije Crkve, njezina nutarnja obnova, promicanje jedinstva kršćana i dijalog sa suvremenim svijetom.
O razdoblju nakon drugog zasjedanja, nastojanjima efikasnosti rada, te trećem zasjedanju autor daje osvrt u četvrtom poglavlju “Crkva je zajednica (1964.)”. Autor napominje kako se tijekom tog trećeg zasjedanja zahuktala mašinerija Koncila nastavila kretati kao neko živo tijelo, s kontinuitetom ali također s iznenađenjima u odnosu na samu svoju prošlost. Glavni je rezultat toga trećeg razdoblja taj da je u njemu dovršeno ono što je dozrijevalo u dva početna razdoblja i da je izvršen prijelaz na probleme odnosa Crkve sa svijetom: bilo je to dosljedno ispunjenje obveza koje je episkopat bio preuzeo u poruci svim ljudima od 20. listopada 1962. godine, zaključuje Alberigo. Peto poglavlje “Vjera živi u povijesti (1965.)” odnosi se na posljednje zasjedanje i samo zaključenje Koncila, te na razdoblje neposredno nakon njega.
Autor zaključuje kako je kao i u prethodnim etapama, a i više no u njima, Crkva II. vatikanskog koncila, vjerna poticaju na kojem se nadahnjivala, gledala naprijed s hrabrošću i optimizmom, ne dopustivši uvjetovati se razumljivim i možda neizbježnim opasnostima. U posljednjem poglavlju naslovljenom “Za mladost kršćanstva” autor daje općeniti osvrt na tijek pripreme, održavanje i razdoblje nakon završetka II. vatikanskog koncila. Na kraju knjige autor donosi vrlo opsežnu bibliografiju i osnovnu kronologiju Koncila. (ika-mb/kj)

.