Uvod

Radosni smo, braćo i sestre, što smijemo biti dionici slavlja stopedesete obljetnice Udruge svetoga Vinka Paulskoga. U svoje ime, ali osobito u ime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji sudjeluje u radu XII. redovite biskupske sinode u Rimu, od srca čestitam svima vama, vodstvu i članovima Udruge.
Sto pedeset je broj koji spontano vežem uz sto pedeset psalama. I čini mi se da je upravo psalamski splet prikladan izražaj našega današnjega slavlja. Iako je njegov temeljni naglasak na zahvalnosti, u stoljeće i pol zbila se i tužaljka i vapaj i molba i hvalospjev. Da, naše slavlje danas se može prepoznati u divnome vijencu psalama kojima je prva rečenica prvoga psalma: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih…”, a zadnja rečenica zadnjega psalma: “Sve što god diše, Gospodina neka slavi! Aleluja!” Pridružimo svoj glas tome nizu.

Homilija

Liturgijska čitanja: Iz 63,7-9; Kol 3,12-17; Lk 17,11-19

I. U karizmi svetoga Vinka postoji ljepota kršćanstva, jednostavna i tiha, privlačna i očaravajuća. Takva je potaknula i blaženoga Fédérica Ozanama, jednoga od najvažnijih utemeljitelja Udruge sv. Vinka Paulskoga koja je rasprostranjena u sto trideset zemalja svijeta s bezbrojnim dragovoljcima, u borbi protiv siromaštva, onoga očitoga i onoga skrivenog. Bogu smo danas zahvalni što stoljeće i pol Udruga živi i u Hrvatskoj. Sam blaženi Fédéric o – kako ih on zove – ‘konferencijama’ u župama, u mjestima, u četvrtima i tvrtkama, koje tvore Udrugu govori da je riječ o ustanovi koja je katolička, ali laička; siromašna, ali bogata siromasima; ponizna, ali brojna”.
Životni ga je put vodio od Italije do Francuske. U Parizu je studirao pravo, živeći kao gost u kući André-Marie Ampèrea, velikoga istraživača elektrodinamike, ali ujedno i velikoga čovjeka vjere. Upravo ga je taj znanstvenik povezao s mladim katoličkim intelektualcima koji su jačali katoličku kulturu u teškim vremenima za Crkvu i katolike u Francuskoj. Studij je završio radom o filozofiji u djelima Dantea Alighierija, nakon čega je dobio katedru na Sorboni. I takav je ostao i dalje čovjek “Svetoga Vinka”.

II. Blaženi Fédéric je bio sretan što je to djelo napredovalo, u punoj odgovornosti laika. I nije se ograničavalo na izravnu dobrotvornost, na dijeljenje milostinje, nego na življenje ljubavi blizinom siromašnima, osobito redovitim posjećivanjem u njihovim kućama i nastambama, redovitom skrbi koja nadilazi povremenu pomoć. Bio je svjestan da materijalna pomoć pomaže u neposrednoj potrebi, ali je svrha nešto drugo – mijenjati okolnosti i ozračja u kojima siromaštvo postaje bespomoćna redovitost; u kojima se guši oduševljenje i pogled prema smislu trpljenja. To može samo ljubav. Zato je i rekao: “Zemlja se ohladila, a na nama je, katolicima, da vratimo životnu toplinu koja se gasi.”
Taj čovjek, prijatelj najsjajnijih pariških intelektualnih krugova, putnik koji je obilazio cijelom Europom, neprestano se vraćao svijetu svojih siromaha. U Udrugu usađuje prepoznatljiv znak – osobni posjet, osobni susret sa siromasima. Taj je utemeljitelj živio tako da se vidjelo da boraveći sa siromasima razgovara s Bogom. Za njega nije postojala nikakva služba koja bi život oslobodila od blizine sa siromasima, od maštovitosti da se djeluje s većom kršćanskom snagom u promicanju ljudskosti.
Rekao sam da je živio sa znanstvenikom Ampèrom po čijemu se prezimenu zove jedinica jakosti električne struje. On je odredio magnetnu silu koja djeluje između dvaju bliskih vodiča dok njima teče struja. Lijepa slika koja se može primijeniti na duhovni život. Dok među ljudima postoji snaga ljubavi, lako će se naći u bliskosti i graditi kršćansku kulturu, privlačiti k dobru i biti jakost svima koje životne prilike tjeraju u kušnju očaja.

III. Braćo i sestre, kako ne vidjeti ponajprije djelo za koje trebamo zahvaliti Bogu u Hrvatskoj. Karizma svetoga Vinka prisutna je kod nas na različite načine, bilo u obliku redovničkoga i svećeničkoga poziva, bilo po laičkim udrugama i nadahnućima.
Svjesni smo, a ta svijest je svakoga dana sve snažnija, da nam je potrebna veća vidljivost kršćanske kulture, snažnija prisutnost te kulture koja izrasta iz Božje ljubavi, iz Isusa Krista koji je sebe učinio siromahom, da bi nas obogatio. Svaki put kada kao vjernici zanemarimo siromahe, razgrađujemo tkivo svoje crkvenosti i slabimo glas Radosne vijesti. Bez obzira što o nama mislili, govorili; bez obzira koliko nas vrijeđali ili ignorirali, naš je poziv jasan i mi ga se u hrvatskome društvu ne ćemo odreći – naviještati i živjeti Krista. Vaša udruga je prostor koji je potreban crkvenomu tkivu i koji treba još snažnije biti prisutan i skladno surađivati sa svim karizmama u mjesnoj i sveopćoj Crkvi.
Kao vjernici ne dvojimo da krik siromaha dopire do Boga, ali često ne dopire do ušiju čovjeka. Pritom znamo tko su za nas siromasi. Za nas vjernike to nije zbilja koja bi se mogla definirati na gospodarskoj razini. Prema riječima blažene Majke Terezije, to su “svi oni koji nisu voljeni”. A da bi se nekoga moglo voljeti, potrebno je uviđanje dara iz kojega se rađa zahvalnost.

IV. Ako postoji sažetak koji se odnosi na ovo evanđelje onda je to zacijelo pitanje: A gdje su ona devetorica. Samo jedan se vratio i zahvalio. Samo on priznaje da je to što im se dogodilo dar i to ne sama činjenica ozdravljenja, već vjera – ne vanjsko, već nutarnje čišćenje. Ostali, vjerojatno zato što su se smatrali pripadnicima izabranoga naroda, to smatraju normalnim, štoviše, Božjom dužnošću.
Isus cijeni čovjeka koji pokazuje zahvalnost i komu ništa samo po sebi nije razumljivo. Zahvalnost se definira kao ‘spomen srca’ i rijetko se uočava kao glas svakodnevice. A nije li činjenica da svaki dan možemo čuti glas drugoga čovjeka, hodati, smijati se, dovoljan razlog da zahvalimo što vjerujemo?
Neki upravo vjeru nazivaju najvećim čudom. Ako je uistinu sve što imamo Božji dar, ne bismo li češće to trebali izraziti zahvaljivanjem? A najuzvišeniji čin te zahvale jest euharistija. Pjevati život i živjeti pjesmu možda je slatkorječiv izričaj za ono što u kršćanstvu nazivamo euharistijom. Euharistija je spomen kojega ne smije pokriti prašina običnoga, okrunjenog nezahvalnošću. Ona pokazuje i narav zahvale koja je ujedno i žrtva. Pitigrilli s dozom zajedljivosti primjećuje: “Zahvala je osjećaj onoga čovjeka koji osjeća da ima za što moliti.” To je osjećaj onog čovjeka koji sebe shvaća dužnikom (a da ga to ne sputava u radosti), onoga tko to trajno želi ostati. Taj se dug i ne može nečim platiti. Novac puno puta želi reći: “Ja ti ništa ne dugujem.”
Hvala ne zatvara račune, već čuva otvorenim prostor međusobnoga dugovanja. Njime se ne završava, već nastavlja ovisnost o drugome. Hvala ne želi postići neriješen rezultat, već prihvaćanje činjenice da moj život ovisi o Drugome i o tolikim drugima.

V. Bila su desetorica. Poslana u Jeruzalem, na mjesto neke vrste klinike za kožne bolesti – da ih provjere, da pregledaju njihovu bolest. Na tome putu prema svećenicima samo je jedan od njih shvatio da je jedini put kojim se mogao vratiti bio je onaj prema Isusu. Isus ga doduše pita gdje su ostali, ostalih devet, ali je znao gdje su: na predvidivim mjestima svojih starih poslova; u društvu starih prijatelja, u starome životu…
Ozdravljena im je koža, površina, ali su u sebi ostali kakvi su i bili. Možda su navečer u ugodnome društvu, pokazujući svoje ruke i lice, ispripovjedili kako su ponovno zdravi i kako više ne trebaju s ljudima komunicirati jedino vapajem i krikom. No, što se ostaloga tiče, kao da se ništa nije dogodilo.
Isus pak Samarijancu kaže: “Vjera te je tvoja spasila.” Spasila… ne kožu, već njega; ne površinu, već srce. Deseti se gubavac, stranac, vratio, ali ne na stari put. S Kristom je živio novi život. Prvih devet podvrgnuto je provjeri staroga svijeta prema pravilima židovskih svećenika u hramu. Proglašeni su čistima, da bi se vratili staromu životu. Desetoga je ispitao Isus, da bi svoj hod usmjerio novim putem. Nije li jednostavno obraćenje? Smoći snage zahvaliti i sebe otkriti nedostatnim; dopustiti da netko drugi odvagne moj život i u meni probudi slavljenje života čak i onda kada se u grlu nalazi gorki okus svakidašnjice.

VI. Braćo i sestre, baš na današnji dan, 11. listopada 1946., komunistički je režim nadbiskupu Alojziju Stepincu izrekao sramotnu osudu kojom je želio dokinuti glas Crkve i ugušiti katoličku kulturu u Hrvatskoj. Ove godine slavimo desetu obljetnicu njegove beatifikacije i dobro je upoznavati njegov život i djelovanje koje nikakva sila nije mogla ugušiti niti laž iskorijeniti. Pred tim je slijepcima komunističke ideologije, čije djelovanje još i danas neki zovu “narodnim sudom”, Kardinal – ne braneći sebe – upozoravao na nepravde i zločine koji su u Hrvatskoj urušavali kršćansku kulturu. Nažalost, kao da još uvijek nismo svjesni važnosti građenja prostora koji je u temeljima svakoga kršćanskog djelovanja, svake kršćanske zauzetosti. Potrebni su nam laici, duboko uronjeni u kršćansku vjeru i u crkvenost; oni koji će u svojoj nesebičnoj vjerničkoj maštovitosti graditi prostore u kulturi, odgoju i obrazovanju, medijima, gospodarstvu i politici, s osobitim naglaskom na kršćanskoj dragovoljnosti. Vodilja je uvijek ista: ljubav prema bližnjemu, izrasla iz ljubavi prema Bogu.
U siječnju (3. siječnja) 1941. blaženi je Alojzije na radiju govorio o dužnostima pomoći bližnjemu u nevolji: “[…] kada je govor o ljubavi, nitko nije toliko zvan na službu njezinu kao Crkva katolička, koja s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo Kristovo. Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: “Miséreor turbae – Žao mi je naroda.” (Mt 15, 32) […] Nju [Crkvu] boli, kad mora gledati svoju vlastitu djecu, braću i sestre Kristove po gradskim periferijama, po selima i gradovima naših pasivnih krajeva, kako se pate bez ogrjeva, bez odjeće, bez hrane. […] Crkvu to boli, jer gleda u tome grubu povredu socijalne pravde, jer vidi kako se često plaštem lažne ljubavi nastoji prikriti golotinja ranjene socijalne pravednosti.”
Zahvaljujemo danas Bogu za sve dobročinitelje, za pokojne članove Udruge i za njihov dar kojim su ozdravljali bolesti odbijanja, neprihvaćenosti, mržnje i nasilja.
“Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” vikao je zbor od deset gubavaca, a glas zahvale: “Isuse, hvala ti!”, bila je slabašna solo dionica jednoga stranca koji je za mnoge ljude i dalje ostao gubav i isključen. Ovdje nije samo jedan čovjek koji ljudskoj dobroti i Božjemu pozivu govori hvala. Lijep je ovo zbor kojim Bogu zahvaljujemo za bezbroj darova Udruge sv. Vinka i molimo da nas Duh Sveti učini suradnicima beskrajne Božje ljubavi.
Amen.

Ivan Šaško