Krist je utjelovljenjem posvetio ljudski život, zato ga treba poštivati i braniti

U v o d: Prošle godine Crkva u Hrvata proslavila je po prvi put “Dan života” pod geslom: “Pravo na život temelj je demokracije i mira”. Isticalo se u Poruci za taj dan da se hrvatski narod i mlada demokratska država nalaze pred povijesnim izborom koji je Gospodin uputio izraelskom narodu (Pnz 30,15): “Gledaj! Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću… Život dakle biraj!” Porukom se htjelo potaknuti ljude, a posebno vjernike, da se opredijele za “kulturu života”, nasuprot “kulture smrti” koja je, nažalost, zavladala ne samo po bojištima i ne malobrojnim obiteljskim ognjištima, već i po klinikama i brojnim rodilištima.
Ove godine 1997, koja je posvećena osobi Isusa Krista, a obilježena sakramentom krštenja i krepošću vjere, htjeli bismo naglasiti važnu teološku istinu da je po utjelovljenju Sina Božjega ljudski život posvećen, pa ga stoga valja poštivati i braniti. Zato naše razmišljanje o ljudskom životu započinjemo pred tajnom Božjeg silaska među ljude, pred betlehemskim jaslicama.

1. Bog se utjelovio i čovjekom postao
Polazna točka kršćanskog vjerovanja jest samoobjava Božja u Isusu iz Nazareta. U čovjeku Isusu “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Sin Božji uzeo je ljudsku narav, te radi nas i radi našega spasenja postao čovjekom.
Vjera u istinsko utjelovljenje Sina Božjega raspoznajni je znak kršćanske vjere. Sv. Ivan apostol (1 Iv 4,2) jasno tumači po čemu se prepoznaje Duha Božjega: “Svaki koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga”. To je vjera koju je Crkva stoljećima ispovijedala, ljubomorno čuvala i branila i novim naraštajima prenosila. Isus je nerazdvojivo “pravi Bog i pravi čovjek”, istobitan s Ocem po božanstvu istobitan s nama po čovještvu. Novi Katekizam je ovu vjeru ovako izrazio: “Jedincat i posve osobit događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog, a djelomično čovjek, niti da je učinak neke zamršene mješavine božanskog i ljudskog… Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Crkva je tijekom prvih stoljeća morala braniti i objašnjavati tu istinu vjere protiv hereza kaje su je iskrivljavale” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 464).
Crkva i danas ispovijeda isti vjeru u Krista Isusa, Gospodina i Spasitelja, jedinog posrednika između Boga i ljudi. Krist je puninom i popunošću čovještva ušao u zajedništvo sa svakim čovjekom. Uzevši ljudsku narav, proživio je solidarno s nama čitavi ljudski život, od začeća pa do smrti: radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom i ljubio ljudskim srcem. Rastao je u dobi, mudrosti i milosti (usp. Lk 2, 52). Veselio, radio i plakao. Prijateljevao i propovijedao kraljevstvo Božje. Činio je silna djela. I na kraju, premda nevin, osuđen je na smrt. Razapet na križu umro je u strašnim bolovima na Golgoti ponad Jeruzalema (usp. Mk 15, 33-37). Ništa ljudskoga, dakle, osim grijeha, nije mu bilo strano.
No, Krist je od mrtvih uskrsnuo. Uskrsnućem od mrtvih on je objavio puninu života i “otvorio vrata nebeskog zajedništva”. Svojim proslavljenim čovještvom Krist Gospodin nastavlja posredovati za nas kod Oca nebeskog. Naime, on svojim uskrsnućem od mrtvih nije odbacio svoju ljudsku narav i zajedništvo s nama, već ga je uzdigao na nedokučivu razinu bliskosti s Ocem, te postao temeljem i razlogom naše nade u “uskrsnuće tijela i život vječni”.

2. Trajna Kristova prisutnost – znak ljubavi koja ne prestaje
Od trenutka kad je postao čovjekom, Sin Božji ne prestaje biti prisutan među nama. Njegova trajna prisutnost događa se i nastavlja na mnogo načina. Osobito je prisutan u zajednici vjernika koja moli, u otajstvima spasenja, u živoj i djelotvornoj Riječi, u siromasima i “malenima”.
Isus je obećao svojim učenicima: “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam među njima” (Mt 18,20). Crkva, zajednica vjernika, novi narod Božji, sabrana u Kristovo ime, na otajstven način postaje njegovo živo tijelo, kojemu je on Glava, a svi koji su u njega ucijepljeni njegovi živi udovi (usp. 1 Kor 12, 12-27).
Na još osobitiji način Isus je obećao sakramentalnu prisutnost među svojim učenicima. Na posljednjoj večeri uzeo je kruh i dao svojim učenicima govoreći: “Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen. (Lk 22 19-20). I Crkva nastavlja slaviti sve sakramente kao Kristove čine spasenja, a poglavito euharistiju, “sve dok Gospodin ne dođe”.
Danas je potrebno na posebni način isticati Kristovu prisutnost “u malenima”, prezrenima i odbačenima. Krist je, naime, svojim učenicima i svim ljudima, na upit: “Gospodine, kada te vidjesmo gladna i nahranismo te, ili žedna i napojismo teđ” jasno poručio: “Zaista kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 37-40).
Valja na kraju istaknuti kako je ovdje riječ o istinskoj prisutnosti samoga Krista. Ako je u jednom slučaju istaknuta crkovna prisutnost, a u drugom sakramentska, za ovu posljednju moglo bi se reći da je osobna. Isus Krist, utjelovljeni Bog, poistovjećuje se sa svakim čovjekom. Posebice s malenima, siromašnima, potrebnima, nezaštićenima, odbačenima, nemoćnima i umirućima tako da sve ono što njima činimo, činimo samome Bogu. Isus nije, naime, rekao: “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime KAO da sam ja među njima”. A niti je govorio: “Ovo uzmite KAO da je moje Tijelo i moja Krv”. A još manje je naglašavao da ono što se bude činilo nekome od njegove najmanje braće, KAO da bi se njemu činilo. Ne, Isus jasno veli: “Meni ste učinili”. Riječ je dakle o stvarnoj, istinskoj i trajnoj Kristovoj prisutnosti.
Stoga Katolička Crkva ispovijeda vjeru u pravo i potpuno čovještvo Sina Božjega, vjeruje u njegovu otajstvenu prisutnost u Crkvi i u sakramentima, te naglašava Kristovu volju da se “poistovjeti” s potrebnima i malenima. Zahvaljujući utjelovljenju Sina Božjega u krilu prečiste djevice Marije, ljudski je život posebno dobio na vrijednosti. Postao je blagoslovljen i posvećen. I nema te sile ili zakona koji bi njegovu vrijednost mogao “procjenjivati”, ili, ne daj Bože, njegov životni hod priječiti ili uskraćivati.
Božja je ljubav u temelju svega što postoji. Na osobit način ona je u temelju ljudskog života (usp. Post 1-2). Bog je, naime, stvorio čovjeka iz ljubavi. I ljudsko je srce “nemirno dok se u Bogu ne smiri”. Premda se grijehom udaljio od svog Stvoritelja, čovjek je trajno pozvan na zajedništvo s Bogom. Taj se poziv posebno očitovao “u punini vremena” kad se u Isusu Kristu objavio “čovjekoljubac Boga našega”. U njemu nam je darovano sinovstvo u kojemu možemo klicati: “Abba-Oče”, jer “djeca se Božja zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1). To božansko sinovstvo nazivamo i milost, sloboda, duhovni život i nadnaravno određenje čovjeka.

3. Poštivanje osobe i ljudskog života – znak je poštovanja Boga-Životvorca
Osnovni razlog dostojanstva i poštivanja ljudskog života jest u činjenici da čovjek od Boga dolazi i da je k Bogu upravljen. Crkveni se nauk oslanja na objavljeni poklad vjere o čovjeku kao “slici Božjoj”. Stoga čovjeka valja ljubiti “poradi Boga”. Budući da je čovjek od trenutka začeća pa do naravne smrti “slika Božja”, treba ga braniti, poštovati njegov ljudski identitet i njegovu osobu, zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima života, kako na unutrašnjem, osobno, vjerskom i duhovno, tako i na izvanjskom, društvenom, zakonodavnom, političkom, ekonomskom, socijalnom, medicinskom, itd. I to svim sredstvima koja nam na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav. Stoga se Crkva ne umara govoriti o dostojanstvu čovjeka, o vrijednosti ljudskog života kao i o potrebi da se život poštuje i brani. Među svim zlodjelima koje čovjek može počiniti protiv života, posebno je ogavan čin čedomorstva koje II. Vatikanski koncil naziva “užasnim zločinom” (GS 51). I nema toga ljudskog zakona koji može dati odobrenje takvom zločinu. Kanonsko pravo predviđa i najoštrije kazne “izopćenja” (can 2350) za one koji izvrše ili potpomognu izvršenje pobačaja.
Slaveći “Dan života” u sklopu jubilejske godine koja je posvećena osobi Isusa Krista, htjeli bismo podsjetiti ljude, a posebno naše vjernike, da je utjelovljenjem Krist posvetio ljudski život. Bog je jedini gospodar života od njegova početka do njegova svršetka. Nitko ne može uzeti sebi pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće. Htjeli bismo potaknuti sve ljude dobre volje da se založe, u okviru svoga životnog zanimanja, da se promijene moralno neprihvatljivi građanski zakoni i da se poprave nedopušteni postupci. Posebno bismo željeli da naše kršćanske obitelji postanu svjesnije Božjeg dara u izabranju da budu “sol zemlje”, “svjetlo svijeta” i “ognjište života”. Neka se srcem i dušom okrenu onoj Riječi koja bijaše u početku, i po kojoj sve postade, jer “u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo i svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze” (Iv 1, 4-5). U čovjeku odsjeva zraka same Božje stvarnosti, a živi čovjek je “slava Božja”. Stoga, neka pastoralni djelatnici zauzeto i s ljubavlju uzmu obitelj u središte svoje pozornosti i pastoralne skrbi. A obitelji treba stalno podsjećati i u svijest im prizivati iskonski i istinski pojam braka koji se ostvaruje kad je “u službi života” (usp. FC 17).
Budući da ove godine na isti dan pada i Dan posvećenog života (Svijećnica), obraćamo se ustanovama Bogu posvećenih osoba, našim redovnicama i redovnicima, da u svoje svakodnevne molitve ove godine uključe tu veliku nakanu naše domaće Crkve: poštivanje života. Bez poštivanja života nema ni posvećenog života. Krist Gospodin se utjelovio da ljudi “život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Neka nas u ovoj godini, koja je njemu posvećena, obdari svojom svjetlošću, zahvalnošću i poštovanjem života. I neka po tim vrednotama bude prisutan u svakom domu i u svakom srcu. A Marija, koja je rodila utjelovljenu Riječ prije dvije tisuće godina, neka pri kraju drugog milenija usmjerava hrvatski narod prema svjetlu koje “prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9) po Kristu, Gospodinu i Životvorcu, kojemu neka je svaka čast i slava po sve vijeke vjekova. Amen.
Vaši biskupi