Krist, jedini spasitelj

Uvodno biblijsko čitanje: “Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok još bijasmo nemoćni, Krist je u svoje vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro – možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti – a Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, kad smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe” (Rim 5, 5-9).
1. Krist se otkriva u svim svojim zemaljskim događajima kao Spasitelj koga je Otac poslao spasiti svijet. Samo njegovo ime, “Isus”, očituje to poslanje. Ono zapravo znači: “Bog spasava”.
To je ime koje mu je dano po nebeskoj uputi: kako Marija tako i Josip (Lk 1,31; Mt 1,21) primaju nalog da ga tako nazovu. U poruci Josipu razjašnjeno je značenje imena: “On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”
2. Krist određuje svoje spasiteljsko poslanje kao služenje, koje će se najuzvišenije očitovati u žrtvi života u korist ljudi: “Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45; Mt 20,28). Te riječi, izgovorene da bi se suprotstavile namjeri učenikâ u traženju prvoga mjesta u Kraljevstvu, žele nadasve izazvati u njima novi mentalitet, više u skladu s onim Učiteljevim.
U Knjizi proroka Danijela lik opisan “kao sin čovječji” prikazan je okružen slavom koja pripada glavarima, kojima se iskazuje opće poštovanje: “Služe mu svi narodi, plemena i jezici” (Dn 7,14). Isus tom liku suprotstavlja Sina čovječjega koji se stavlja u službu svima. Ukoliko božanska osoba, imao bi puno pravo da bude služen. Ali rekavši da je “došao služiti”, očituje obrnut način vladanja Boga koji, premda ima pravo i moć da mu se služi, stavlja se “u službu” svojih stvorenja.
Isus rječito i dirljivo izražava volju služiti na Posljednjoj večeri, kad učenicima pere noge: ta će se slikovitost konačno ucijepiti u njihovu pamet kao pravilo života: “Treba da i vi jedni drugima perete noge” (Iv 13,14).
3. Rekavši da je Sin čovječji došao dati svoj život u otkup za mnoge, Isus se vraća na proročanstvo o Sluzi patniku, koji “žrtvuje život svoj za naknadnicu” (Iz 53,10). To je osobna žrtva, potpuno različita od žrtvovanja životinja, uobičajenih u drevnom bogoštovlju. To je dar života “kao otkupnina za mnoge”, to jest za neizmjerno ljudsko mnoštvo, za “sve”.
Isus se tako javlja kao opći Spasitelj: sva ljudska bića, prema Božjem naumu, bivaju po njemu otkupljena, oslobođena i spašena. Pavao kaže: “Svi su, zaista, sagriješili i potrebni su slave Bože; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu” (Rim 3,23-24). Spasenje je dar koji može primiti svatko u mjeri slobodnog pristanka i dragovoljne suradnje.
4. Sveopći spasitelj, Krist – jedini je Spasitelj. Petar to jasno tvrdi: “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12).
U isto doba, On je proglašen jedinim posrednikom između Boga i ljudi, kako tvrdi Prva poslanica Timoteju: “Jer, jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve (2,5-6). Ukoliko Bogočovjek, Isus je savršeni posrednik, koji združuje ljude s Bogom, pribavivši im dobra spasenja i božanskog života. Riječ je o jedinstvenom posredništvu, koje isključuje svako natjecateljsko ili usporedno posredništvo, premda se može slagati sa sudioničkim ili zavisnim posredništvima (usp. Redemptor missio, 5).
Zato se ne mogu dopustiti, uz Krista, drugi izvori ili putovi samostalnog spasenja. Stoga u velikim religijama, koje Crkva promatra s uvažavanjem i poštovanjem na liniji zacrtanoj od II. vatikanskog koncila, kršćani priznaju nazočnost spasenjskih elemenata, koji ipak djeluju u ovisnosti o utjecaju Kristove milosti. Te religije, snagom otajstvenog djelovanja Duha Svetoga koji “puše gdje hoće” (Iv 3,8), mogu tako pomoći ljudima u hodu prema vječnoj sreći, ali ta je zadaća također plod Kristova otkupiteljskog djelovanja. I u vezi s religijama, stoga, otajstveno djeluje Krist Spasitelj, koji u tom djelu pridružuje sebi Crkvu, utemeljenu “kao sakrament najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda” (LG, 1).
5. Drago mi je zaključiti s divnom stranicom Rasprave o pravoj pobožnosti prema Mariji, svetoga Luigia de Monforta, koji proglašava kristološku vjeru Crkve: “Isus Krist je Alfa i Omega, #!Početak i svršetak#! svega. (…). On je jedini učitelj koji nas mora poučavati, jedini Gospodin o kome ovisimo, jedina glava s kojom moramo biti sjedinjeni, jedini uzor kojemu moramo nalikovati, jedini liječnik koji nas mora liječiti, jedini pastir koji nas mora hraniti, jedini put koji nas mora voditi, jedina istina koju moramo vjerovati, jedini život koji nas mora oživljavati, jedino sve koje nam mora biti dostatno u svemu.(…). Svaki vjernik koji nije sjedinjen s Kristom kao mladica s lozom pada, suši se i nije drugo nego da bude bačen u oganj. Ako smo, pak, u Isusu Kristu i Isus Krist u nama, više se ne moramo bojati nikakve osude. Ni anđeli na nebu ni ljudi na zemlji ni zlodusi u paklu ni ikakvi drugi stvor neće nam moći nauditi, jer nas nikada neće moći odijeliti od ljubavi Božje, u Isusu Kristu.
Sve možemo po Kristu, s Kristom i u Kristu; možemo dati svaku čast i slavu Ocu u jedinstvu Duha Svetoga; možemo postati savršeni i bližnjemu biti miris vječnoga života” (br. 61).