“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23)

Predraga mladeži!
1. Dok vam se s radošću i ljubavlju obraćam u prigodi ovoga našeg uobičajenog godišnjeg susreta u očima i srcu čuvam divnu sliku velikih “vrata” na poljani Tor Vergati u Rimu. Te noći, 19. kolovoza protekle godine, na početku bdjenja za XV. Svjetski dan mladeži, pod pogledom raspetoga i uskrslog Krista, držeći se za ruke s petoro mladih s pet kontinenata prešao sam preko onog praga, simbolički zakoračivši tako zajedno sa svima vama u treće tisućljeće.

Želim ovdje od sveg srca zahvaliti Bogu na daru mladosti, koja po vama ostaje u Crkvi i svijetu (usp. Homilija na Tor Vergati, 20. kolovoza 2000).

Želim također Bogu od srca zahvaliti što mi je dao da mogu biti s mladeži svijeta u tijeku posljednja dva desetljeća upravo završenog stoljeća pokazujući im put koji vodi Kristu koji je “jučer, danas i sutra isti – i uvijeke” (Heb 13,8). No, istodobno, zahvaljujem Bogu što su mladi pratili i podupirali Papu na njegovim apostolskim hodočašćima diljem svijeta.

Što je bio XV. Svjetski dan mladeži, ako ne intenzivno vrijeme kontemplacije otajstva Riječi koja je tijelom postala za naše spasenje? Nije li to možda bila izvanredna prigoda za slavljenje i naviještaj vjere Crkve i planiranje obnovljenoga kršćanskog zauzimanja, zajednički okrenuti svijetu koji čeka da čuje spasonosnu Riječ? Istinski plodovi Jubileja mladeži nikada se neće moći izraziti statistikama već jedino djelima ljubavi i pravde u svakodnevnoj vjernosti, toliko dragocjenoj premda često nevidljivoj. Vama sam, draga mladeži, osobito onima koji su izravno sudjelovali na tome nezaboravnom susretu, povjerio zadaću da svijetu pružite to dosljedno evanđeosko svjedočenje.

2. Obogaćeni tim divnim iskustvom vratili ste se svojim domovima i svakodnevnim obvezama te se sada sa svojim pastirima spremate u svojim biskupijama proslaviti XVI. Svjetski dan mladeži.

Za tu bih vas prigodu želio pozvati na razmišljanje o uvjetima koje Isus postavlja onomu koji želi biti njegov učenik: “Hoće li tko za mnom”, kaže on, “neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Isus nije Mesija pobjede i moći. Doista, on nije oslobodio Izrael od rimske vladavine i nije mu osigurao političku slavu. Kao istinski Božji Sluga izvršio je svoje mesijansko poslanje u solidarnosti, služenju i poniženju smrti. On je Mesija koji se ne uklapa ni u jednu shemu i koji je došao bez buke, kojeg se ne može “shvatiti” logikom uspjeha i moći, kojom se svijet često povodi u vrednovanju vlastitih pothvata i djelovanja.

Došavši izvršiti volju Očevu Isus joj ostaje vjeran sve do kraja. On na taj način ostvaruje svoje spasenjsko poslanje prema onima koji u njega vjeruju i koji ga ljube uistinu a ne samo riječima. Ako je ljubav uvjet za njegovo nasljedovanje istinska potvrda te ljubavi je žrtva (usp. Apostolsko pismo Salvifici doloris, 17-18).

3. “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Te riječi izražavaju radikalnost odluke koja ne dopušta oklijevanje ili premišljanja. Taj je zahtjevni uvjet potresao i same učenike, a zbog njega su u tijeku stoljećâ mnogi muškarci i žene odustali od nasljedovanja Krista. No, upravo je ta radikalnost urodila i divnim plodovima svetosti i mučeništva koji su jačali i potkrepljivali hod Crkve. I danas te riječi zvuče kao ludost i sablazan (usp. 1 Kor 1,22-25). Ipak, upravo se prema njima treba ravnati, jer je put koji je Bog odredio za svoga Sina isti onaj kojim mora proći učenik koji je odlučio nasljedovati Isusa. Ne postoje dva puta, već samo jedan: onaj kojim je prošao Učitelj. Učenik ne smije iznaći neki drugi put.
Isus ide ispred svojih sljedbenika i od svakog od njih traži da čine kako je on sam činio. Kaže: nisam došao da budem služen, već služiti; tako i onaj koji želi biti poput mene mora biti svima sluga. Došao sam vama kao onaj koji ništa ne posjeduje; zato od vas mogu tražiti da ostavite sva bogatstva koja vas sprječavaju ući u Kraljevstvo Nebesko. Prihvatio sam odricanje i odbačenost od većine svoga naroda; zato od vas mogu tražiti da prihvatite odbacivanje i protivljenje odakle god da ono dolazilo.

Drugim riječima Isus traži da hrabro izaberemo taj isti put; da ga izaberemo prije svega “u srcu”, jer izvanjske okolnosti ne ovise o nama. O nama ovisi volja da budemo, koliko je više moguće, poslušni kao što je on Ocu i spremni potpuno prihvatiti naum koji on ima sa svakim od nas.

4. “Neka se odrekne samoga sebe”. Odreći se samoga sebe znači odustati od vlastitih planova, koji su često ograničeni i neznatni, i prihvatiti Božji naum. To je put obraćenja, neophodan za kršćanski život, koji je naveo sv. Pavla da kaže: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20).

Isus ne traži od nas da se odreknemo života već da prihvatimo novost i puninu života kojeg samo on može dati. Čovjek u dubini svoga bića ima usađenu sklonost da “misli na samoga sebe”, da vlastitu osobu stavi u središte pažnje i da se postavi kao mjerilo svemu. Kristov sljedbenik, naprotiv, odbacuje tu usredotočenost na samoga sebe i ne vrednuje stvari prema vlastitim interesima. On život promatra kroz perspektivu dara i zahvaljivanja, a ne osvajanja i posjedovanja. Punina života očituje se u sebedarju i to je plod Kristove milosti: život u slobodi i u zajedništvu s Bogom i braćom (usp. Gaudium et spes, 24).

Ako živjeti kao Gospodinov učenik postane najviša vrijednost tada sve ostale vrijednosti zauzimaju svoje pravo mjesto i važnost u odnosu na nju. Onaj koji ovisi samo o zemaljskim dobrima na kraju će biti gubitnik, premda se na prvi pogled može činiti da je postigao uspjeh. Smrt će ga zateći s obiljem dobara, ali uzalud protraćena života (usp. Lk 12,13-21). Treba, dakle, izabrati između biti i imati, između punine života i ispraznog življenja, između istine i laži.

5. “Neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom”. Kao što se križ može svesti na obični ures tako i “nositi križ” može postati obična fraza. U Isusovu učenju, međutim, to ne podrazumijeva u prvom redu trapljenje i odricanje. To se prvotno ne odnosi na obvezu strpljivoga podnošenja malih i velikih životnih nevolja, a još manje želi biti uzvisivanje patnje kao sredstva kojim će se omiljeti Bogu. Kršćanin ne traži patnju radi nje same već ljubav. Kada se križ prigrli tada postaje znak ljubavi i potpunog predanja. Nositi ga za Kristom znači sjediniti se s njim dajući tako najveći dokaz ljubavi.

Ne može se govoriti o križu neovisno o Božjoj ljubavi prema nama, o činjenici da nas Bog želi obasuti svojim dobrima. Svojim pozivom “slijedi me” Isus ne govori samo svojim učenicima: nasljeduj moj primjer, već također: dijeli moj život i moje odluke, zajedno sa mnom posveti život ljubavi prema Bogu i prema braći. Krist tako pred nama otvara “put života” kojemu nažalost stalno prijeti “put smrti”. Grijeh je taj put koji čovjeka razdvaja od Boga i bližnjega, uzrokuje podjelu i razara društvo iznutra.

“Put života” nastavlja i ponavlja u nama Isusov stav, postaje put vjere i obraćenja. Postaje doista put križa. To je put koji pojedinca vodi pouzdanju u njega i njegov spasenjski naum, vjeri da je umro da bi očitovao Božju ljubav prema svakom čovjeku. To je put spasenja u društvu u kojem često vladaju podjele, neredi i proturječnosti. To je put radosti otkrivene u nasljedovanju Krista do kraja, u često dramatičnim prilikama svakodnevnog života. To je put na kojem se ne strahuje od neuspjeha, poteškoća, izoliranosti i samoća, jer čovjekovo srce ispunja Isusovom prisutnošću. To je put mira, samosvladavanja i duboke radosti srca.

6. Draga mladeži, neka vam ne bude čudno što vas Papa, na početku trećeg tisućljeća, ponovno usmjerava prema križu kao putu života i istinske radosti. Crkva oduvijek vjeruje i ispovijeda da je samo u Kristovu križu spasenje.

Raširena kultura prolaznosti koja smatra vrijednošću ono što je privlačno i lijepo želi nas uvjeriti da je za sreću nužno otkloniti križ. Kao ideal pokazuje se laki uspjeh, brza karijera, spolnost odijeljena od svakoga osjećaja odgovornosti i, konačno, život usredotočen na samopotvrđivanje, često lišen poštivanja prema drugima.

Draga mladeži, dobro otvorite oči: to nije put koji vodi istinskom životu već staza koja strmoglavljuje u smrt. Isus kaže: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti”. Isus nas ne želi zavaravati: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi” (Lk 9,24-25). Istinom svojih riječi koje zvuče tvrdo ali ispunjavaju srce mirom, Isus nam otkriva tajnu istinskog života (usp. Govor mladeži, 2. travnja 1998.).

Ne bojte se zato ići putom kojim je Gospodin prvi prošao. Svojom mladošću označite nadom i zanosom, karakterističnom za vašu dob, tisućljeće koje upravo započinje. Ako dopustite Gospodnjoj milosti da djeluje u vama i ozbiljno izvršavate svoje svakodnevne obveze učinit ćete od ovoga novog stoljeća bolje doba za sve.

S vama uvijek kroči Marija, Gospodinova Majka. Ona je bila prva njegova učenica i ostala vjerna podno križa s kojega nas je Krist povjerio njezinoj majčinskoj zaštiti. Neka vas prati apostolski blagoslov koji vam od svega srca podjeljujem.

Iz Vatikana, 14. veljače 2001.

Ivan Pavao