Krist uskrsnu od mrtvih

Zagreb, (IKA) – Novovjeki je čovjek sapet u svojim nazorima uvjerenjem i spoznajom da se sve odvija prema strogim zakonima. Navikao je razumjeti samo ono što proizlazi iz prirodne nužnosti ili iz zakonitosti uma. Živi u uvjerenju da se samo na temelju čitava sklopa prirodnih i logičkih zakona može doći do ispravna shvaćanja čovjeka i njegove sudbine, povijesti i njezina tijeka. U takvom racionalističkom poimanju, koje izvire iz protuvjerskih zasada prosvjetiteljstva, nema mjesta opipljivoj duhovnosti, slici, simbolu koji su tako omiljeni kršćanskoj objavi i bez kojih se na posljetku niti čovjek ne može pravo shvatiti. Izgubio se u tomu čovjek. Međutim, “kalvarijska svitanja” bacaju sasvim drugo svjetlo na čovjeka i povijest svijeta. Svijet, zbog slobodne ljudske volje čijim zlorabljenjem čovjek može počiniti i najveće grozote i najnečovječnija zlodjela – kako to bolno pokazuju ratovi i beskrajan niz patnji i trpljenja što prate čovječanstvo na njegovim povijesnim bespućima – jest “dolina suza”, jest zatvorena cjelina u smislu prirodnih zakonitosti, ali nije izričaj besmisla, prostor ništavila. Smrt nije tek puki svršetak, već neumitna stvarnost što se provlači cijelom životnom putanjom. Čovjek je svim svojim bićem upravljen prema vječnosti.

Isusova je smrt iskorak njegova života iz vremena u vječnost. Njegovim uskrsnućem nije se samo spomen i navještaj preobrazio u životvornu snagu u srcu onih koji su ga voljeli i u njega povjerovali. Njegovo je tijelo umrijevši opet oživjelo, duša mu je snagom Duha Svetoga prožela i preobrazila tijelo. Smrt od sada više nije samo posljedica grijeha, goli svršetak. Jer, kao što pjeva drevna uskrsna posljednica:
“Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada”.

Toga uskrsnuća može biti dionik svaki onaj koji u Krista povjeruje. Značaj smrti kao svršetka može se dokinuti za svakog onog koji stupa u zajedništvo vjere s Kristom. Uskrsnut će zajedno s Kristom. Reći će sveti Pavao: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu” (1 Sol 4,14-16). Time se ne želi reći da će uskrsnuti samo u duhu niti da će se pretvoriti u neku drugu pojavnost koja ne bi imala nikakve povezanosti s čovjekovom ovozemnom egzistencijom. Ne, nego će uskrsnuti sa svojom povijesnošću, znači sa svojom zbiljom, odgovornošću i dostojanstvom, djelovanjem i sudbinom, jednom riječju svojom poviješću. U jednom će – novom – bitku imati sve odrednice svoje povijesnosti, uključujući različita životna doba, od djetinjstva do staračke dobi, znači sveukupnog rasta i razvoja, beskraja zbroja i oblika koji su svi sadržani u uskrslom tijelu. Ono sadrži i svu čovjekovu vremenitost, dimenziju vremena. Ne dokida se ništa što mu se dogodilo. On u sebi nosi sadržaj svojih čina i usuda.

Klas i zrno naizgled su dvije sasma različite stvarnosti, no ipak među njima nije nepremostiv jaz, već povezanost, zrno u svojoj tvarnosti krije mogućnost klasa. Posadi li se zrno u zemlju, da ondje utone i umre, za izvjesno će vrijeme, na tajnovit način, iz njega izrasti klas. Sa čovjekom kao najvišim bićem na zemlji isto biva. Stari, ovozemaljski je čovjek sjeme novoga, a između njih stoji smrt, prijelaz. No taj se prijelaz ne zbiva po prirodnim zakonitostima klicanja i rasta, već Bog čovjeka budi na novi život. To se događa na poziv Gospodina Svemogućega, “na zov trublje Božje”, i snagom njegova Duha. Tu vlada druga sila, ne iz nutrine čovjekova ustroja, već odozgo, od Božje slobode. Promatrajući sam čovjekov rast i razvoj na zemlji dolazi se do zaključka kako se taj razvoj mora nastaviti. Smrt nije točka već iza čovjekova odlaska sa zemlje ostaje otvoren prostor, slućeni beskraj, ostaje Uskrs, kojemu se vjernici nadaju.