Križevci, (IKA) – Na svetkovinu sv. Marka Križevčanina, zaštitnika Bjelovarsko-križevačke biskupije i grada Križevaca, 7. rujna na središnjem Strossmayerovu trgu u Križevcima misno slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s domaćim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom, križevačkim vladikom Nikolom Kekićem, sisačkim biskupom Vladom Košićem, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom, gospićko-senjskim biskupom Zdenkom Križićem, te pomoćnim zagrebačkim biskupima Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim. Na početku mise svim sudionicima riječi pozdrava i dobrodošlice uputio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, napose predvoditelju slavlja požeškom biskupu Antunu Škvorčeviću. Čestitao mu je 20. obljetnicu utemeljenja Požeške biskupije i sve ono što je kroz to vrijeme dobroga ostvareno, osobito na području odgoja i obrazovanja te brige za djecu i mlade u katoličkim školama kojima je biskup osnivač. Pozdravio je i ostale nazočne biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, vjeroučitelje, članove crkvenih pokreta i građanskih udruga, vatrogasce, predstavnike medija i predstavnike političkih vlasti te sve nazočne vjernike, osobito one odjevene u narodne nošnje.
Uvodeći u slavlje biskup Škvorčević je rekao da se raduje svetkovini sv. Marka Križevčanina, zaštitnika Bjelovarsko-križevačke biskupije i grada Križevaca i u tom raspoloženju je čestitao svetkovinu biskupu Huzjaku, svećenicima i vjernicima njegove biskupije te svim građanima Križevaca na čelu s gradonačelnikom. U homiliji biskup je nazočne upitao kako su, obrazloživši svoje pitanje činjenicom da Bogu nije svejedno kako smo, jer on želi da budemo najbolje. Rekao je da je i kiša – koja nam ponešto kvari raspoloženje – dobra, jer će nakon sušnog razdoblja natopiti žednu zemlju i pomoći prirodi da raste. Bilo bi tužno da priroda oko nas može rasti, a da mi ne možemo, ustvrdio je biskup. Naglasio je da smo se danas okupili u gradu sv. Marka Križevčanina da bismo provjerili je li Hrvatska, do koje nam je svima stalo, može izrasti samo do nekih naših ljudski mjera ili do neba. Poručio je da on osobno nije danas došao u Križevce pripovijedati im o brojnim teškim hrvatskim temama – u gospodarstvu, politici, prosvjeti, kulturi i drugdje – nego razmišljati o Božjim izazovima o kojima nam je progovorila naviještena Božja riječ, a koju je sv. Marko razumio, prihvatio i cjelovito slijedio do kraja života. Kazao je da je došao navijestiti otajstvo, dubinu postojanja u koju je ušao sv. Marko, slaviti je i postati njezinim dionicima. Ispripovjedio im je kako se na početku i ove školske godine u katoličkim školama u Požeškoj biskupiji susreo s djecom te kako su djeca na njegovo pitanje što bi željela biti u životu nabrojala puno različitih zvanja i zanimanja, ali da nitko od njih nije rekao da bi želio postati svetac. Rekao je nazočnima da bi taj želio dijalog o svetosti, koji je započeo s djecom, želio danas nastaviti ovdje s njima, imajući na pameti da se svecem postaje, uz Božju pomoć, jednostavnim, ali ne lakim putem.
Na temelju prvog liturgijskog čitanja iz Knjige Mudrosti spomenuo je kako i danas možemo imati bezbožničke oči o kojima govori sveti pisac te ne vidjeti dobro sebe i stvarnost oko sebe. Ustvrdio je da se najbolje vidi očima srca, kako je znao govoriti književnik Antoine de Saint-Exupery u svom djelu “Mali princ”. Takvim očima srca, tvrdi mudri pisac, vide oni koji su svoje duše povjerili Bogu, koji vjeruju. Vjera je najbistriji pogled srca. Upozorio je da Hrvatska postaje kratkovidna onda kad njezini građani počnu svijet gledati samo odozdo, naglasivši da nam je potreban pogled odozgo. Kao što se iz zrakoplova mnogo više i cjelovitije vidi krajolik nego s tla, tako se s Božjih polazišta očima srca vidi cjelovitost i smisao našeg postojanja za koji smo stvoreni i kojem pripadamo. Ustvrdio je da se najteža hrvatska muka događa onda kad ljudi svoj pogled skrate te svoje osobne i zajedničke društvene situacije promatraju samo bezbožnim pogledom sebičnosti.
Upozorio je kako nas sveta čitanja upućuju na jednostavan put kojim se stvarnost bolje vidi: vjera i trpljenje. Poučava nas sveti Petar u drugom čitanju a Gospodin Isus u današnjem evanđeoskom ulomku da je to put kojim se postaje svetim. Vjerovati i trpjeti – tko to u Hrvatskoj hoće, zapitao je biskup. Odgovorio je da takvih nije malo među jednostavnim malim ljudima koji u vjeri i trpljenju žive svoju svakodnevicu te se ponašaju po Isusovu naputku iz današnjeg evanđelja. On, naime, traži da se odreknemo samih sebe, uzmemo svoj križ i idemo za njim, kao našim jedinim pravim vođom. Naša nam četrnaest stoljetna povijest potvrđuje da smo najdalje stizali kad smo kao vođu slijedili raspetog Gospodina i s njime pobjeđivali. Dakako da su nam potrebni vođe u politici i na drugim područjima. Ali Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, nije tek jedan od vođa, stručan za neko područje, nego je on sve naše ljudsko, nemoćno i smrtno putem trpljenja božanskom snagom preobrazio u moćno i vječno. Naš osobni i zajednički cilj u Hrvatskoj ne bi smio biti samo taj da dođemo do europskog standarda života, koji sam po sebi nije nešto loše. Srce nam naše kaže – a ono nikad ne vara – da nismo stvoreni za malo viši standard materijalnog života, nego za puninu, za sve, za Boga – kako je sv. Augustin točno dijagnosticirao – i bez te punine nikada nećemo biti zadovoljni. Razlog zašto u Hrvatskoj ima toliko nezadovoljnih ljudi leži upravo u činjenici što još nismo stigli do one životne razine koju je Bog upisao u naša srca, do onoga što možemo postati samo Isusovom pobjedničkom snagom nad smrću. Rekao je da je sv. Marko bio Hrvat koji se srcem prosvijetljenim vjerom odrekao samoga sebe, ostao vjeran Bogu do kraja, nije dopustio da ga itko otrgne iz Božjeg zagrljaja u svetoj Crkvi Katoličkoj, iz one punine života koju mu je Isus Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.
Odreći se samoga sebe, protumačio je biskup, ne znači počiniti duhovno samoubojstvo, nego napustiti svoje kratkovidne, sebične planove i činom vjere svoj život potpuno predati u Božje ruke, ne živjeti od sebe i za sebe, nego od Boga i za Boga. Pozvao je nazočne da budu ljudi koji će u vjeri sve riskirati da bi sve dobili. Kazao je kako ga pokatkad obuzme tuga pred činjenicom da nam neki i s najviših društvenih položaja javno tumače da nisu vjernici, kao da bi nevjera bila nešto pozitivno i poželjno. Nevjera je zapravo nemoć ljudskog duha, i nije uputno njome se hvaliti. Biskup je to obrazložio nazočnima na primjeru života u braku gdje se nitko ne hvali time da muž i žena nemaju više povjerenja jedno u drugo. Kad nestane među njima povjerenja. događa se lom na najdubljoj razini ljudskog duha, raspada se brak i tada je beskorisno sve materijalno što imaju u kući, jer ona je prestala biti dom u trenutku nestanka povjerenja među ukućanima koji u njoj žive. Naprotiv, kad se supruga ili suprug, puni uzajamnog povjerenja, žrtvuju jedno za drugo a zajednički za djecu, kad umiru sebi a žive za drugoga, istrgli su se iz zagrljaja smrti, pronašli sebe u najdubljim dimenzijama svoga postojanja. Drama hrvatskog društva je prvenstveno u tome što bismo svi htjeli živjeti, a nedovoljno onih koji su spremni umirati, žrtvovati se za druge. Biskup je pozvao nazočne da svoje hrvatske nade ne temelje samo i jedino na gospodarstvu – naglasivši pri tom da mu je jako stalo do toga da gospodarstvo u Hrvatskoj napreduje – jer zna unaprijed da nijedna razina gospodarstva neće zadovoljiti naše srce, koje nije stvoreno za malo ili puno gospodarstva, nego za Boga. Potaknuo ih je da se otisnu od obala svoje sebičnosti za koje su privezani te da se odvaže krenuti putem vjere i žrtve ljubavi na koju ih poziva Bog i koji će i njih, kao i mučenika Marka, dovesti do konačne pobjede nad smrću. Završavajući homiliju zahvalio je sv. Marku što je svojim primjerom vjernosti Bogu do smrti posvjedočio kako Hrvat može postati svet kad sebe položi u ruke Božje.