Od podnožja lokacije Glavica do vrha brda gdje su župljani podigli Gospinu kapelu, strmi uspon kameno-stjenovitim uskim prohodnim putem do vrha brda dug je 800 m, tijekom kojega su vjernici molili krunicu, uz prigodna razmatranja uz postaje.

„S obzirom na Isusovu muku, što je to nama, da se malo potrudimo, da i mi malo protrpimo. Molili smo za našu domovinu, za obitelji, za obranu od pandemije, za hrvatske branitelje i za nerođene, da ima tko nastaviti što smo započeli mi i naši preci. Svaki sudionik uključuje svoje nakane, svatko ima osobne i obiteljske teškoće i križeve koje treba donijeti. Zajedno s Marijom s kojom smo križni put molili, trebamo predati sve Isusu i on će biti Šimun Cirenac svakome od nas“, rekao je don Tomislav.

Toga dana bilo je i vjetrovito, osobito na vrhu brda, no to nije omelo ministrante koji su putem nosili križ i uljanice na drvu čiji plamen ni vjetar nije ugasio. U pobožnosti su sudjelovali i roditelji s djecom, što je osobito lijepi prizor odgojnog primjera i požrtvovnosti. „Djeca vole dolaziti tu, to je priroda, svježi zrak. Djeca su stvorena za život, za polet, za otvorenost“, rekao je don Tomislav.

Župljani Gorica – Raštane u korizmi organizirano kao zajednica sudjeluju u pobožnosti Križnog puta sa župnikom na Vrčevo. Svake prve nedjelje u mjesecu, tko od župljana želi, uspinje se na brdo Vrčevo u molitvenom hodu do Gospine kapele, kada putem mole krunicu za Crkvu i domovinu.

Župljanin Željko Števanja inicijator je postavljanja Križnog puta na Vrčevu, što je ostvareno 2008. g. Željko i još devetorica župljana 1. listopada 2008. g. pješice su krenuli u Međugorje gdje su kupili Gospin kip. Kip su pješice nosila desetorica župljana, hrvatskih branitelja, u pratnji jednog kombija, od Međugorja do Gorice – Raštane i donijeli ga na brdo Vrčevo.

Hodočasnici su prešli put od 300 km u jednom smjeru, sveukupno 600 km do Međugorja i natrag. Dnevno su hodali 40 km, po dva branitelja su se izmjenjivala u nošenju Gospina kipa sedam dana. Koliko ih je Majka Božja pratila, providonosno pokazuje da su, iako to uopće nisu planirali, iz Međugorja stigli na Vrčevo 7. listopada, baš na blagdan Kraljice krunice, kada su na vrh brda uznijeli Gospin kip u pobožnosti u kojoj je sudjelovalo tisuću i pol vjernika koji su ih dočekali sa župnikom.

„Osjetio sam poziv da u našu župu na Vrčevo treba doći Gospin kip. I kip Kraljice mira je tu, Majci Božjoj u zahvalu. Molim za župljane, za našu zemlju Hrvatsku, da je Bog dragi čuva u ovim teškim vremenima. Kip Kraljice mira pješice smo donijeli u sedam dana iz Međugorja do Vrčeva, u znak velike zahvalnosti za Majku Božju koja nas čuva, koja nas je čuvala kroz ratove, u mirnodopsko vrijeme i koja će nas čuvati u budućnosti. Gospa nas je puno puta sačuvala pa će i sada“, poručio je Željko Števanja.

Mladići i Uprava iz Nogometnog kluba Vrčevo predvodili su te 2008. g. izgradnju Gospine kapele od kamena, za što su svojim rukama i na svojim leđima nosili građevinski materijal uzduž brda. Kapela se nalazi na vrhu brda odakle se pruža prostrani pogled na ravnicu i oranice plodnih Ravnih Kotara.

Šime Batur jedan od desetorice branitelja koji je hodočastio u Međugorje i donio kip Majke Božje. Župljani su posadili i drvo masline uz svaku postaju Križnoga puta koja je označena u prirodi. Zvonko Ikić isklesao je mramorne ploče kojima su označene postaje Križnog puta na brdu.

Batur je sedam godina nosio po dvije kante vode u ruci i redovito se uspinjao do vrha brda kako bi okopavao i zalijevao svako stablo masline uz postaju i održavao uređeni Križni put. „Činio sam to iz ljubavi, iz duše, a po žrtvi iz ljubavi dolazi radost. Svaku godinu za Badnju večer na vrhu brda Vrčevo palio sam badnjak oko 18 sati, onda bismo išli na polnoćku u župnu crkvu. Uvijek je bilo lijepo doći na Vrčevo – izaći u prirodu, to je predivan pogled, Božji prizor. Bog je dao sve te vrhove, da ljudi izađu u prirodu, da izađu gore, da vide više toga, nego da su u dolini. U molitvi, u poniznosti je visina. Tko čini ponizni korak pred Bogom, tko se u dolasku pred Krista daje ponizno, iz ljubavi, dobiva milost, osjeti radost. Svi smo poslani davati se u životu“, potaknuo je Batur.

U ovogodišnjem Križnom putu savladavao je uzvisine i kamene stijene unatoč hodanju uz pomoć štake. „Nije to meni teško. Uskoro ću imati drugu operaciju kuka, od 2014. g. Ne može me to omesti. To je meni radost i drugome može biti poticaj. Neka vide i drugi, kad pomisle, ‘ovaj ne može’, pa će se i drugi pokrenuti, učiniti više i bolje“, potaknuo je Šime Batur.

„Potrebno je i važno da molimo, i to što više, posebno u ovim turobnim vremenima. Moj prijatelj bi rekao, ‘Moramo pojačati molitvu maksimalno’, osobito u ovim vremenima. Uzdam se u molitve i u naše nakane, osobito po molitvi Križnoga puta, da će na kraju završiti na dobro. Bitno je zahvaljivati Majci Božjoj, prvenstveno zahvaljivati Majci i njenom Sinu Isusu“, rekao je sudionik Križnog puta Petar Strmota.

U povezanosti Međugorja i župe Gorica Raštane, župljani su poručili: „Od Međugorja do Ravnih Kotara, nosimo te, mila Majko draga, za ljubav tebi, Sinu tvome i puku hrvatskome“.