Vatikan, (IKA) – Nakon obreda Muke Gospodnje, koje je poslijepodne 14. travnja predvodio u vatikanskoj bazilici Sv. Petra, papa Franjo je u večernjim satima u Koloseju predvodio tradicionalni Križni put. Ove godine postaje su se dijelom razlikovale od tradicionalnih. Autorica meditacija, francuska bibličarka Anne Marie Pelletier u svojim tekstovima istaknula je dramu ratova, migranata, izmučenih obitelji i zlostavljane djece. Tako su u postaje uvršteni Petrovo zatajenje Isusa i scena u kojoj i Pilat, nakon što se savjetovao sa židovskim autoritetima, izjavljuje da Krist ima biti razapet premda u njemu nije našao nikakve krivice. Križ je na Koloseju ove godine nosio kardinal Agostino Vallini, Papin vikar za grad Rim, jedna rimska obitelj, predstavnici Talijanskoga nacionalnog saveza za prijevoz bolesnika u Lurd i međunarodna svetišta (UNITALSI), te redovnici i laici iz više zemalja, među kojima iz Egipta, Portugala i Kolumbije, koje će Papa pohoditi ove godine.
Na kraju križnog puta Papa je uputio molitvu Kristu. „Kriste, jedini naš Spasitelje, vraćamo ti se i ove godine očiju oborenih zbog srama koji nas obuzima i srcem punim nade: sramom zbog svih slika razaranja, uništenja i brodoloma koje su postale nešto uobičajeno u našem životu; sramom zbog nevine krvi koju svakodnevno prolijevaju žene, djeca, migranti i osobe progonjene zbog boje svoje kože ili zbog svoje etničke i društvene pripadnosti i zbog svoje vjere u Tebe; sramom što smo te previše puta, poput Jude i Petra, prodali i izdali i ostavili samoga da umreš zbog naših grijeha, kukavički bježeći od svojih odgovornosti; srama zbog naše šutnje pred nepravdama; zbog naših ruku lijenih u davanju i pohlepnih u otimanju i osvajanju; zbog toga što smo znali snažno podići svoj glas kad je trebalo braniti naše interese a bili tihi kad je trebalo progovoriti o interesu drugih; zbog naših brzih nogu na putovima zla i paraliziranih na putovima dobra; stida zbog svih onih prilika u kojima smo mi biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe sablažnjavali i ranili tvoje srce, Crkvu; i zaboravili svoju prvu ljubav, svoj prvi zanos i svoju potpunu raspoloživost”.
Toliki sram, Gospodine, ali naše srce čezne također za povjerljivom nadom da s nama nećeš postupati prema naših zaslugama već isključivo prema obilju tvoga milosrđa, rekao je Papa. To je nada da su naša imena upisana u tvoje srce i da smo u zjenici tvoga oka, nada da će tvoj križ preobraziti naša otvrdnula srca i ovu noć tame tvoga križa u svijetlu zoru tvoga uskrsnuća, nada da brojni muškarci i žene vjerni tvojem križu nastavljaju i nastavit će živjeti vjerno poput kvasca koji daje okus i poput svjetla koje otvara nove obzore u tijelu našeg ranjenog čovječanstva; nada da će tvoja Crkva nastojati biti glas koji viče u pustinji čovječanstva da pripravi put tvojem trijumfalnom povratku, kada ćeš doći suditi žive i mrtve; nada da će dobro pobijediti unatoč svom prividnom porazu.
Svoju molitvu Papa je zaključio zazivom Gospodinu, „nevinoj žrtvi našega otkupljenja”, da se sjeti naše braće zatirane nasiljem, ravnodušnošću i ratom, da prekine okove koji nas drže zatočenicima našega egoizma, u našoj dragovoljnoj sljepoći i ispraznosti naših svjetovnih računica. „Kriste, molimo te da nas naučiš da se nikada ne sramimo tvoga križa, da ga ne instrumentaliziramo već da ga častimo i klanjamo mu se, jer si nam njime očitovao monstruoznost naših grijeha, veličinu tvoje ljubavi, nepravednost naših sudova i snagu svoga milosrđa”, zaključio je Papa.