Ispunjeni unutarnjom radošću koju samo Uskrs čovjeku može dati, mi vjernici Križevačke eparhije pozdravljajući jedan drugoga ovih uskrsnih dana kličemo pobjednim usklikom: Hristos voskrese! Voistinu voskrese! (Krist uskrsnu! Doista uskrsnu!). A i sva naša bogoslužja počinju riječima: Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav, i suščim vo grobjeh život darovav. (Krist uskrsnu iz mertvih, smrću satre smrt, i mrtvima u grobovima život darova).

Sredinom pak Svete četrdesetnice nasred crkve izložili smo drvo križa s likom Krista na njemu raspeta i klanjajući se pred njim pjevali: Križu se tvome klanjamo, Vladaru, i sveto uskrsnuće tvoje slavimo. U ovoj kratkoj liturgijskoj pjesmi sažeta je sva povijest spasenja ljudskoga roda. S jedne strane pred nama je križ koji govori o muci koju je Isus Krist podnio za sve nas, ali se ne zaustavlja na križu nego na onome što je slijedilo – na Isusovom uskrsnuću. Jer da je sve ostalo na križu, onda bi križ i dalje ostao znak sramotne smrti. Krist bi bio jedan od mnogih koji su na tako grozan način završili svoj život, bilo da su osuđeni kao zločinci bilo možda i kao nevini ljudi. Sveti Pavao kaže: “Besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja ” (1Kor 1, 18). Raspeti Krist za Židove je bio “sablazan”, a za pogane “ludost” (usp. 1Kor 1, 23).

Isus je u više navrata upozoravo svoje učenike što ga čeka: “Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti” (Mt 17, 22 – 23). Dolazeći zadnji put u Jeruzalem, pred svoju smrt, reče apostolima: “Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10, 33 – 34). Ove proročke riječi Isusovi učenici tada još nisu bili u stanju shvatiti. Jednostavno nisu mogli vjerovati da bi se to Isusu moglo dogoditi, a još manje da bi u tome neizravno mogao sudjelovati jedan od njih. A i sȃm Krist, u žarkoj molitvi svom nebeskom Ocu u Getsemanskom vrtu, znajući što ga uskoro čeka reče: “Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kato ti hoćeš” (Mt 26, 39). Dakle, Isusu kao čovjeku teško je bilo prihvatiti muku koja ga čeka, ali je kao Bog svjestan zašto ga je Otac poslao na zemlju i da je volja Očeva da On trpi. Da trpi kao nevino Janje. Ne za sebe, nego za sve nas. Zla koje ljudi počiniše od Adama i Eve i zla koja će počiniti na ovoj zemlji sve do Posljednjega suda, nebrojena su. I tko da nás grješne ljude oslobodi od smrti na koju smo osuđeni baš zbog tih zala što ih počinismo? Ama baš nitko od ljudi. Nitko to nije u stanju učiniti. To je mogao učiniti samo Onaj koji je sve stvorio, nama vidljivo i nevidljivo. Onaj koji je gospodar smrti i života. Bog koji usprkos zla u čovjekovom srcu toga istoga čovjeka neizmjerno ljubi. Ljubi ga do te mjere da se i On sȃm u vremenu i prostoru ponizio uzevši našu ljudsku narav, postao čovjekom, i time Bogočovjekom. I taj dakle Bogočovjek, Sin Čovječji kako se i sȃm nazivao, jedini bijaše u stanju na sebe preuzeti sve krivlje paloga čovjeka i žrtvovati se na križu da bi nam ponovo ulio nadu. “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2, 9).

Uskrsli Krist svima nama poručuje: Vidiš čovječe, ja sam radi tebe dragovoljno prihvatio križ, otkupio te od smrti u kojoj si se nalazio, vratio te opet u život i nemoj opet potratiti svoj život, nemoj se vraćati u tamu, već svoj život ovdje na zemlji proživi kao dijete svjetlosti idući svakoga dana za mnom koji sam jedini Put.

Svjedoci smo onoga što je Krist prorekao: “Ustat će lažni kristi i lažni proroci, i tvorit će znamenja i čudesa da, bude li moguće, zavedu izabrane” (Mk 13, 22). Da, među nama se tu i tamo pojavljuju ljudi koji čovjeku praznom Boga i svega što ga čini čovjekom, nuđaju svoju nauku spasenja, ljudsku izmišljotinu koja neuka i neoprezna čivjeka može lako privući, ali umjesto da doživi neko olakšanje i nadu, on postaje rob nečije ljudske nauke – često u gorem duhovnom stanju negoli je prije bio. Nevjerojatno koliko praznovjerja u ljudi, čak i u onih koji sebe nazivaju kršćanima. Mnogi, naime, kršćani u svojoj nevolji traže izlaz tamo gdje ga nikada neće naći. Neće ti, čovječe, pomoći razni šarlatani i babe vračare, nego jedini Krist. Ali ima jedan preduvjet: moraš se obratiti, napustiti život “starog čovjeka, koga varave požude vode u propast… i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine” (Ef 4, 22 – 24). Pogleda li svako od nas iskreno u sebe samoga, u dubinu svoga srca, mora samome sebi priznati da smo još daleko od novoga čovjeka po mjeri Kristovoj. Mnogo toga u nas još ima okus gnjiloće, duhovnoga smrada, okus smrti. Hodamo u mraku i nikako da se trgnemo i krenemo prema svjetlosti – ususret Onome koji je jedini rekao: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života ” (Iv 8, 12). Taj prijelaz iz tame u svijetlo čini se malim, ali odlučnim korakom. Korak po korak. Ali nemojmo si pri tome utvarati da smo mi sami svojim silama u stanju to ustrajno činiti. “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15, 5). Da bi se čovjek doista obratio i počeo živjeti novim životom potrebna mu je pomoć uskrsloga Krista koju On daje po Duhu Svetome. Krist čovjeku uvijek pruža svoju ruku da ga izvuče iz ovoživotnih nevolja. Ali ti On ne može pomoći, ako i ti njemu ne pružiš svoju ruku.

Neka bi nas i ova probuđena priroda koja pokazuje svu svoju ljepotu potakla na naše duhovno buđenje kako bismo u dubini svoga srca doživjeli istinsko proljeće i radost.

Uskrli Kriste, Spasitelju naš, podari svim vjernicima Križevačke eparhije u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini svoj mir i ispuni njihova srca radošću i obdari ih svojom milošću kako bi te danomice slijedili i tebe Uskrloga svojim životom svjedočili.

Hristos voskrese!

Uskrs, 2017.

Nikola Kekić, biskup križevački