Dragi prijatelji muslimani,

1. Upravo završavate mjesec Ramazan. Tim povodom želim vam se najsrdačnije obratiti. U tijeku cijelog tog mjeseca vi ste postili, molili i ono što vam je Bog dao dijelili s onima koji su u nevolji. Razdoblje posta povlašteno je doba za traženje Božjega oproštenja za grijehe i također za pomirenje s Njime. I za nas je kršćane oproštenje vrlo važno; jer, prema Evanđelju, Bog oprašta čovjeku koji se kaje za svoje pogreške, ako čovjek oprašta onome koji ga je uvrijedio. Primati od Boga oproštenje i opraštati svome bližnjem – to ide zajedno.
2. Nedavno završena godina 1995. bila je od Ujedinjenih naroda proglašena “Godinom tolerancije”. U tijeku te godine bilo je mnogo manifestacija, zborovanja i razmišljanja. U mjesecu listopadu i sam sam sudjelovao u jednome od takvih skupova u Carigradu gdje je posebno vrijeme bilo posvećeno pitanju tolerancije na religijskom području. Odnosi među nama, vjernicima kršćanstva i vjernicima islama, moraju ići iznad tolerancije shvaćene kao jednostavnoga uzajamnog podnošenja. Jer brata se ne podnosi, njega se ljubi. Da bismo mogli ići mnogo dalje od tolerancije, što znači do pomirenja i uzajamne ljubavi, pred nama, kršćanima i muslimanima, još je dugi put. Ali, dok pripremamo budućnost ne smijemo zaboraviti ni prošlost ni sadašnjost.
3. Papa Ivan Pavao II. u govoru mladim muslimanima u Maroku u Casa blanci, 19. kolovoza 1985. rekao je: “Mi kršćani i muslimani, općenito smo se slabo razumjeli i koji put u prošlosti smo se suprotstavljali i čak iscrpljivali u svađama i ratovima.” Ne možemo tu prošlost zaboraviti ali se moramo zauzeti da je nadvladamo. Došlo je vrijeme da svoje pamćenje očistimo od negativnih tragova prošlosti, kako god ona bila bolna, i da se zagledamo u budućnost. Tko je drugoga uvrijedio, mora se pokajati i tražiti oproštenje. Mi trebamo jedni drugima oprostiti. Bez toga opraštanja nema pravog pomirenja. Bez pravoga pomirenja mi se ne možemo zajedno zauzeti za dobro svojih suvjernika i dobro svega svijeta. Muslimani i kršćani trebaju u današnjemu svijetu postati uzor pomirenja i oruđe mira.
4. Ali nije riječ samo o opterećenjima iz prošlosti. Bolni sukob u Bosni i Hercegovini neki krivo tumače kao islamsko-kršćansko sučeljavanje. Rat na jugu Sudana koji već godinama traje bez sumnje ima mnoge razloge, ali stanje odnosa između muslimana i kršćana može se promatrati kao sastojnicu toga sukoba. U nekim zemljama uvjeti u kojima žive različite religijske manjine više su puta izvori napetosti. Eto bolnih prilika o kojima trebamo razmišljati da bismo ih ispravljali pred Božjim očima.
5. Odnosi između kršćana i muslimana sve su opsežniji. Što očekujemo u budućnosti? Sukobljavanje, običnu koegzistenciju, ili bolje uzajamno poznavanje i poštovanje oplođeno suradnjom? Nije li baš to ono što Bog od nas traži? To, kao što sam već rekao, pretpostavlja uzajamno opraštanje od srca, stvarno pomirenje i zajedničku volju izgrađivati bolji svijet za buduće naraštaje. Osjećamo se nesposobni za taj zadatak. Znamo da nam treba snaga i svjetlost koja od Boga dolazi da bi nas povela. Stoga potpuno obraćamo njemu koji je Svemogući i Milosrdni, zovući ga da nam dođe u pomoć. On ne odbija iskrene i ponizne molbe svojih stvorova.

S izrazima srdačnog prijateljstva i čestitkama za Id al-Fitr,

Predsjednik, kardinal Francis Arinze