Zagreb, (IKA) – Nakladnička kuća Kršćanska sadašnjost nakon petnaestak godina 22. veljače ponovno je pokrenula “Teološke četvrtke” koji će se održavati posljednjeg četvrtka u mjesecu u Tribini grada Zagreba. Pozdravljajući nazočne, direktor Kršćanske sadašnjosti dr. Adalbert Rebić podsjetio je da Teološki četvrtci nekada nisu bili toliko zanimljivi po broju okupljenih, već po kvaliteti predavanja i rasprava koje su se vodile. Stoga se u KS-u posljednjih godina razmišljalo o njihovom ponovnom pokretanju jer se u Zagrebu osjeća potreba da se teolozi sastanu i raspravljaju o temama koje su zanimljive za Crkvu i društvo, ali i za svakoga od nas ponaosob, istaknuo je dr. Rebić. Voditelj don Anton Šuljić obrazložio je zašto se odlučilo da početak bude baš 22. veljače. Na taj dan kada je godine 1483. objavljen hrvatski prvotisak Misala, ujedno se obilježava dan Kršćanske sadašnjosti kao i 400. obljetnica Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Stoga je razumljivo da danas razgovaramo o knjizi nad knjigama, Bibliji, tj. njenim prijevodima na narodne jezike, u ovom slučaju na hrvatski jezik tijekom povijesti, ali i o suvremenim dilemama, istaknuo je Šuljić. Napomenuo je da je jedan od dodatnih povoda za taj susret nedavno objavljen lekcionar, koji je priredila Liturgijska komisija Hrvatske biskupske konferencije, a objavila Kršćanska sadašnjost.
Marko Grčić istaknuo je nekoliko kontroverznih misli o jeziku Biblije i prevođenju Biblije iz gledišta laika, prevoditelja knjiženih tekstova, pisca književnih tekstova i feljtona. Istaknuo je kako se jedino još Crkva može oduprijeti izumiranju posljednjih ostataka jezične stvarnosti pod naletom unifikacije. Stoga bi Crkva trebala, pokraj standardnih provjerenih prijevoda, povremeno na pojedinim područjima crkvenog života upotrebljavati jezike i one dijalektne oblike koji su postojali u crkvenoj upotrebi i koje bi trebalo revitalizirati. Spomenuo je i kako engleski prijevod Svetoga pisma ima status spomenika engleske kulture, to je vjerska memorija. No, na engleskom jeziku se periodički objavljuju prijevodi koji prenose što doslovno kaže riječ Božja na hebrejskom jeziku, odnosno na grčkom da bi se Biblija proučavala teološki i znanstveno.
Tajnik liturgijske komisije HBK dr. Petar Bašić osvrnuo se na izdanja lekcionara. Napomenuo je kako su nakon Drugoga vatikanskoga sabora na hrvatski jezik prevedene sve liturgijske knjige. Misal kao najvažnija i za prijevod najzahtjevnija liturgijska knjiga objavljen je 1969. i 1973. godine, a II. izdanje 1980. godine. Sada je u tijeku prijevod III. izdanja Misala. Komisija u svom radu polazi od toga da je riječ o prijevodu latinskoga teksta, a ne hrvatskoj prilagodbi. Posebna pozornost posvećena je molitvama: zborna, prinosna, popričesna. Želja je da se tekst prevede točno, a zatim da se prijevod približi izvorniku koliko je god moguće bez štete za hrvatski jezik. Slike, stilske figure, sintaktička rješenja, izbor riječi, ritam sve to u izvornom latinskom tekstu daje dostojanstvenost i svečanost, pa se činilo poželjnim da se to i u prijevodu sačuva. Da bi se sačuvalo leksičko bogatstvo izvornika nastojalo se za svaku od latinskih bliskoznačnica naći posebnu hrvatsku riječ. O. Bono Zvonimir Šagi osvrnuo se na temu kao praktičar. Napomenuo je kako je Riječ Božja najprije živa riječ, živa tradicija, jer Isus nije rekao idite i pišite, nego idite i propovijedajte. Kazao je da je u prijevodu Biblije važna točnost, ali je također važno ono što je ušlo u narod. Stoga o. Bono nije oduševljen čestim mijenjanjem prijevoda, te bi volio da jedna generacija preživi “Zagrebačku Bibliju”, da uđe u živu memoriju ljudi. Kad je, pak, riječ o liturgijskim knjigama mišljenja je da bi se trebao zadržati jedan standard koji ljudi mogu upamtiti, a neke preinake koje možda nisu ni bitne ne bi trebalo raditi. Kao primjer naveo je promjenu poklika “Riječ je Gospodnja” u “Riječ Gospodnja”.
U raspravi je ovu promjenu pojasnio dr. Ante Crnčević. Napomenuo je kako “Verbum Domini” nakon naviještanja nije informacija vjerničkoj zajednici da su čuli riječ Gospodnju nego je to poklik koji izaziva poklik zajednice. Dakle navještaj riječi, ne čitanja teksta, koja kroz liturgiju postaje zbiljnost, navještaj je oživotvoruje. Taj poklik “Verbum Domini” “Riječ Gospodnja” izaziva poklik Gospodinu kojim prepoznajemo riječ: Riječ Gospodnja – Bogu hvala. U raspravi je i prof. Stjepan Babić istaknuo da Biblija kao dio duhovnoga života ima svoje stilske i jezične vrijednosti koje moraju biti sačuvane. Tako je spomenuo da npr. “Oče naš” ima oblike koji nisu suvremeni, no oni su nama suvremeni jer su sačuvani svakidašnjom molitvom. Dr. Rebić također se osvrnuo na jezik biblijskih originala, ali i na neke tendencije prijevoda Biblije na narječja i dijalekte, koji ipak ne saživljavaju. Dr. Ivan Golub napomenuo je kako je Zagrebačka Biblija ušla u našu kulturu, u glazbu, književnost. Potrebna je vremenska udomljenost jednoga prijevoda, no dolazi razdoblje kada treba napraviti novi korak. Biblijski jezik je svečani jezik, zato i govorimo liturgijsko slavlje, rekao je dr. Golub. U prijevodu Biblije još se čuvaju vremenski oblici koji iščezavaju. Narod ih možda ne upotrebljava toliko, ali se pasivno živi bogatstvo našega jezika. Stoga je prema prof. Golubu važno da se u liturgijskim prijevodima ne podilazi kratkoći koje diktira naše vrijeme.