Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja velikoga francuskog filozofa Emmanuela Mouniera (1905-2005) koji je svojim personalističkim pogledom na čovjeka anticipirao razmišljanja Drugoga vatikanskog koncila i najnovije stavove Crkve o dostojanstvu ljudske osobe, ljudskoj zajednici ali i dijalogu sa suvremenim svijetom. Posebno se duboki tragovi misli i ideja personalizma naziru u nauku današnjeg pape Ivana Pavla II., koji duboko cijeni personalistički pokret. Obljetnica Mounierova rođenja prava je prilika da se, u najkraćim crtama, podsjeti na neke temeljne misli kršćanskog personalizma.

U središtu peronalističke misli je odnos osobe i ljudskoga društva. Osoba, prema personalističkom shvaćanju, jest duhovna stvarnost koja teži za vječnošću, no ona je i “tijelom ogrnut bitak” te je stoga pozvana na društvenu zauzetost koja svoj najautentičniji izraz nalazi u političkom djelovanju. To djelovanje mora biti prožeto kršćanskim vrijednostima. Ono pred vjernika stavlja neporeciv zahtjev – djelovati s kršćanskom odgovornošću kako bi osobnim kršćanskim zauzimanjem pridonio boljitku svijeta. Osoba, kao jedino živo biće koje transcendira ovozemnu društvenu stvarnost, imatelj je jedinstvenog dostojanstva, jedinka koju se ne smije smatrati dijelom neke cjeline (obitelji, klase, države, nacije, čovječanstva). Upravo radi toga njezina dostojanstva i slobode niti jedan je pojedinac ili kolektiv ne smije koristiti kao sredstvo. Čovjek, kako ga shvaćaju personalisti, nije “dovršeno biće”. On je biće u nastajanju, raste kroz rad i u zajedništvu s drugim osobama u društvu. Cilj je, pak, društvenog zauzimanja stvaranje kvalitetno sadržajnijeg života. Ljudsko djelovanje nužno treba biti društveno angažirano, pa ako treba čak i revolucionarno djelovanje.

Novost Mounierova filozofskog nazora jest ta što on stupa u otvoreni dijalog s kršćanstvu oprečnim svjetonazorima i totalitarnom ideologijom i to čak tridesetak godina prije Drugoga vatikanskog koncila kojim se Crkva odlučila za dijalog sa suvremenim svijetom. Je li preuzetno možda čak misliti da je Mounier predstavljao također preteču i nadahnjivao pokretače vatikanske Oestpolitik (pokušaji diplomatskog približavanja Svete Stolice komunističkim režimima istočnoeuropskih zemalja u doba dok je Željezna zavjesa bila još uvijek neprobojna), na prvomu mjestu njegova utemeljitelja kardinala Agostina Casarolija i njegove, katkad krajnje smjele, diplomatske pothvate? Bilo kako bilo, neosporno je da se personalistička misao jasno odražava u učenju Drugoga vatikanskog koncila. Njezini su tragovi osobito jasno uočljivi u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes te u Dekretu o apostolatu laika Apostolicam actuositatem.

Personalizam otvoreno kritizira tadašnje društvo i društveni i kulturni kontekst. Upozorava na podijeljenost svijeta na “lijevi” i “desni” blok, želi srušiti lažne zidove i podjele koje smatra tek patinom koja se tijekom povijesti nataložila na blistavom zdanju pravičnih odnosa među ljudima i narodima. Kritike nije pošteđeno ni samo kršćanstvo koje je postavši “državnom religijom” postalo i produžena ruka službenih državnih politika. Civilizacija koja se naziva “kršćanskom” izdala je sve bitne vrednote autentičnoga kršćanstva. Ona vrvi nominalnim “kršćanima” koji se zadovoljavaju osrednjošću i potpuno su neosjetljivi na društvene probleme, a sve ono što im ne odgovara ili im se izravno protivi u životu i društvenoj stvarnosti proglašavaju kao mysterium iniquitatis. Oni su izdali svoje kršćansko dostojanstvo i u nemalom broju slučajeva svojim vladanjem pružali protusvjedočanstvo, na što su kasnije upozorili Drugi vatikanski koncil (koji čak ide dotle da izričito tvrdi kako su i vjernici svojim ponašanjem krivi za pojavu ateizma kao kritičke reakcije protiv religije) i aktualni Papa. Pravi, pak, vjernik, smatra Mounier, ne zadovoljava se osrednjošću već svim silama nastoji izgraditi na zemlji grad po mjeri čovjeka, čiji će temelji biti u istinskim kršćanskim vrijednostima. On je pozvan na istinsko i predano djelovanje u javnom životu i za opću dobrobit naroda. Mounier uopće ne dvoji treba li se vjernik uključiti u politički život ili ne. Političko djelovanje, tvrdi on, mora u njegovu životu zauzimati istaknuto mjesto. Vjernik, gonjen sviješću da društvene strukture treba uvijek mijenjati, očovječivati i poboljšavati, ne posustaje pred složenim zahtjevima pa katkad čak i proturječnostima koje taj angažman sa sobom nosi. Vjernik time ispunjava zadaću Crkve u služenju ljudima i pomaganju čovječanstvu.
Na tim nasadama, idejama i mislima, kršćanskog personalizma razvilo se razgranato stablo koncilskog učenja i pontifikalnih, osobito socijalnih, enciklika i istupa vezano uz dostojanstvo osobe, njezinu duhovnu dimenziju, slobodu i odgovornost. Posebno se u koncilskim dokumentima značajna pozornost posvećuje činjenici da se kroz čitav politički život mijenja, odnosno raste svijest o dostojanstvu osobe, da je ljudska osoba protagonist, središte i svrha društvene ekonomije. Koncil jednaku pozornost posvećuje i potrebi javnog zauzimanja vjernika laika u životu političkih zajednica, ljudskom radu i pravednoj nadoknadi za rad. To se nikako ne smije pogrešno okarakterizirati kao neko “miješanje” Crkve u politički život. Bitna je, naime, odrednica crkvenog poslanja nevezanje uz bilo koji politički sustav. No Crkva, koja skrbi za vječni spas svojih vjernika, smatra svojom dužnošću dići glas u važnim pitanjima, primjerice kada se ugrožavaju prava građana ili se jednim relativnim principom kao što je to mišljenje većine donose zakoni koji ne samo da ugrožavaju vitalne interese naroda već mogu čak dugoročno gledano djelovati i pogubno na sudbinu same države. Crkva i politička zajednica, kako to ističe konstitucija “Gaudium et spes”, stoje u “službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi”. One ne moraju biti odijeljene i suprotstavljene već moraju težiti uzajamnoj suradnji. Toga na osobit način mora biti svjestan svaki vjernik koji se opredijelio za političko djelovanje. Njegov je zadatak pojave koje se zbivaju u društvu promatrati kroz prizmu nauka i stavova Crkve. Zgodne smjerokaze za to naći će u Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu što ju je 2002. godine objavila Kongregacija za nauk vjere. Taj važni crkveni dokument jasno poziva kršćane političare da ne stavljaju svoja vjerska uvjerenja u drugi plan, kako se to često događa, kao da bi postojali neki drugi temelji boljitka i napretka društva bolji od evanđeoskih. Oni pače, piše nota, moraju “živjeti i djelovati po svojoj savjesti” kako bi “društvo postalo pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe” te “iskreno tražiti istinu i promicati i braniti dopuštenim sredstvima moralne istine koje se tiču društvenog života, pravednosti, slobode, poštivanja života i ostalih prava osobe”. S pravom se može zaključiti kako je i ta nota kao najnoviji i najsveobuhvatniji istup Crkve o pitanju sudjelovanja vjernika u političkom životu nadahnuta na misli Emmanuela Mouniera, što samo potvrđuje kako personalistička misao predstavlja živo naukovno vrelo iz kojeg Crkva nastavlja crpiti i u stoljeću i tisućljeću koje je upravo započelo. (ika-sa)