Krštenje - temelj kršćanskoga življenja

Uvod u biblijsko čitanje: “Jedanaestorica pođu u Galileju na goru, kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: #!Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!#! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,16-20).
1. Prema Markovu evanđelju, posljednje Isusove pouke svojim učenicima predstavljaju zajedno vjeru i krštenje kao jedini put spasenja: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (16,16). I Matej, u izvještaju misionarskog poslanja koje Isus daje apostolima, ističe povezanost između propovijedanja Evanđelja i krštenja: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (28,19).
U skladu s tim Kristovim riječima, Petar na dan Duhova obrativši se narodu da ga potakne na obraćenje, poziva svoje slušatelje primiti krst: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha” (Dj 2,38). Obraćenje se, dakle, ne sastoji samo od nutarnjega stava, nego uključuje i ulazak u kršćansku zajednicu po krštenju koje otpušta grijehe i uključuje u mistično Tijelo Kristovo.
2. Za shvaćanje dubokog smisla krštenja treba ponovno razmišljati o Isusovu krštenju na početku njegova javnog života. Riječ je o naoko iznenađujućem događaju, jer Ivanov krst koji je Isus primio, bio je krst “pokore”, koji čovjeka čini sposobnim primiti otpuštenje grijeha. Isus je dobro znao da ne treba taj krst, jer je bio savršeno nevin. Jednoga dana reći će izazovno svojim protivnicima: “Tko će mi od vas dokazati grijeh?” (Iv 8,46).
Doista, podvrgnuvši se Ivanovu krstu, Isus ga prima ne zbog vlastitog očišnjenja, nego kao znak otkupiteljske solidarnosti s grešnicima. S njegovim krštenjem skopčana je otkupiteljska nakana, jer on je “jaganjac (…) koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Poslije će “krstom” nazvati svoju muku, doživljavajući je kao sudbinu uronjenu u bol, privaćenu s otkupiteljskom namjerom za spas svih: “Ali krstom mi se krstiti, i kakve li muke za me dok se to ne izvrši” (Lk 12,50).
3. U krštenju na Jordanu Isus ne naviješta samo obvezu otkupiteljske patnje, nego postiže posebno izlijevanje Duha, koji silazi u obliku goluba, to jest kao Duh pomirenja i Božje dobrohotnosti. Taj silazak nagoviješta dar Duha Svetoga koji će biti priopćen u krštenju kršćana.
Osim toga, glas s neba proglašava: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Mk 1,11). Otac je onaj koji priznaje svog Sina i izriče vezu ljubavi koja ga s njim sjedinjuje. Doista, Krist je sjedinjen s Ocem, jedinstvenom vezom, jer je on vječna Riječ “istobitna s Ocem”. Ipak, snagom božanskog sinovstva udijeljenog u krštenju, može se reći da za svaku osobu krštenu i ucijepljenu u Krista, još odzvanja Očev glas: “Ti si sin moj ljubljeni.”
U Kristovu krštenju je i krsni izvor kršćana i njegovo duhovno bogatstvo.
4. Sveti Pavao objašnjava krštenje nadasve kao sudjelovanje u Kristovim otkupiteljskim plodovima, ističući nužnost odreći se grijeha i započeti novi život. On piše Rimljanima: “Zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6,3-4).
Upravo zato što uranja u Kristovo vazmeno otajstvo, kršćaninov krst ima vrijednost mnogo višu od židovskih i poganskih krsnih obreda, koji su bili pranja koja su značila očišćenje, ali koja nisu mogla izbrisati grijehe. Kršćaninov krst, međutim, djelotvoran je znak koji doista očišćuje savjesti, koji je spojen s oproštenjem grijeha. On također daje daleko veći dar: novi život Krista uskrsloga, koji korjenito probražava grešnika.
5. Pavao otkriva bitno djelovanje krsta, kad piše Galaćanima: “Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste” (3,27). Postoji temeljna sličnost kršćanina s Kristom, koja uključuje dar božanskoga posinovljenja. Upravo jer su “kršteni u Kristu”, kršćani su doista “djeca Božja”. Krštenje je pravo “ponovno rođenje”.
Pavlovo se razmišljanje nadovezuje na Ivanovo evanđelje, osobito u Isusovu razgovoru s Nikodemom: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je” (3,5-6).
“Roditi se iz vode” jasno je povezivanje s krštenjem, koje tako stvara novo rođenje iz Duha. U njemu se, doista, čovjeku daje Duh života koji je “posvetio” Kristovo čovještvo od trenutka Utjelovljenja i koje je sam Krist izlio snagom svoga otkupiteljskog djela.