Krunica u svjetlu «Hrvatskog Uskrsa»

Uvod

Braćo i sestre, dragi vjernici naše Vojne biskupije!
Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio je 2003. godinu «Godinom Krunice» (listopad 2002. – listopad 2003.) jer novo tisućljeće nadasve treba mir. Naime, usprkos svim dobrohotnim očekivanjima te najavama ne samo političara nego i raznih milenarističkih «proroka», treće tisućljeće započelo je mržnjom i strahotnim prijetnjama globalnih sukoba. Tragični događaji u Americi 11. rujna 2001. kao da su označili početak nizanja «brojanica zla» kojima se ne nazire kraj. Upravo zato Sveti nas Otac – u svjetlu svetopisamskog jamstva da «mnogo može žarka molitva» (Jak 5,16) te fatimskog Marijina obećanja da se molitvom može zaustaviti rat – poziva da usprkos tome zlu ponovno otkrijemo Krunicu, u kojoj susrećemo čovjekoljublje našega Boga koji silazi čovjeku pozivajući svoje da budu prepoznatljivi u svijetu po djelima Svjetla. I baš je radi toga Sveti Otac dosadašnjim otajstvima Krunice dodao «otajstva svjetla», koja molitelju postaju izazov i poticaj da i sam postane svjetlo. Papa Pavao VI. veli: «Krunica nas sili da idemo Gospinim putem, očarava nas evanđeoskim stilom, odgaja nas i preobražava primjerom. To je škola u kojoj postajemo kršćani.»

Povijesni okvir

Kada su se Hrvati, po Božjoj providnosti, naselili između Drave i Jadrana, susreli su se s dubokim tragovima kršćanstva i s već organiziranom crkvenom upravom. Počeci njihova upoznavanja Radosne vijesti tekli su postupno po vjerovjesnicima iz Rima i dalmatinskih gradova, kamo su se starosjedioci bili povukli pred dolaskom novih naroda. Doseljenici su po Radosnoj vijesti upoznali Krista i njegovu Majku te tako svoje bogove zamijenili Kršćanskim svetinjama, štujući na poseban način Mariju i mnoge mučenike koji su svojom krvlju natopili zemlju njima darovanu. Crkva je naime ovdje već bila uređena u biskupijama i župama te dočekala došljake raširenih ruku uvažavajući njihovu životnost.
Možemo ustvrditi da su Hrvati u punoj slobodi prihvatili Isusa Krista i njegovo Evanđelje, a njegovu Majku za svoju majku i kraljicu. Njoj su se rado utjecali u svojim nevoljama, a hrvatski narodni vladari gradili su u čast Isusove Majke zavjetne crkve. Zato je utemeljena tvrdnja da je hrvatska crkvena i narodna povijest duboko marijanski označena, bilo pobožnošću bilo materijalnim sakralnim tragovima.
Nalazeći se na prekretnici dviju kultura, dvaju mentaliteta, ali i dvaju različitih političkih interesa već tamo od podjele Rimskog carstva na istočno i zapadno, područje «Lijepe naše» često je bilo interes mnogih s osvajačkim apetitima koji su posizali za ovim našim «kutkom» Božjega dara. Među ostalim, i tu nalazimo korijene našega većeg štovanja Majke Marije, u odnosu na druge kršćanske narode. Naime, kada se dijete nađe u nevolji, hrli majci. Slično je i s kršćanskim narodom, koji se u najtežim neprilikama utječe nebeskoj Majci, osobito kad je u pitanju opstanak naroda i Crkve.

Povijest Krunice

Krunica, ili Ružarij Bl. Djevice Marije, veoma je stara marijanska molitva, a sastoji se, do sada, od niza od 150 Zdravomarija. (Poznata je i drukčija Krunica 7 Gospinih radosti i 7 Gospinih žalosti sa 70 Zdravomarija). Između njih, na početku svakih deset Zdravomarija umetnut je Očenaš, koji molitvu dijeli na 15 desetica nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Tih 15 otajstava podijeljeno je na tri jednaka dijela, tri tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život. Tako se na temelju svetopisamskog teksta razmišlja o Radosnim, Žalosnim i Slavnim otajstvima te o Otajstvima svjetla, o kojima nam govori Evanđelje (zato je Pio XII. za Krunicu rekao da je «sažetak svega Evanđelja») te o događajima iz Djela apostolskih i crkvene Predaje. Razmatranja pojedinih događaja iz Sv. Pisma i Tradicije, dok se ponavljaju riječi iz Evanđelja (Oče naš i Zdravo Marijo) te vjera Crkve i crkveni zazivi (Sveta Marijo i Slava Ocu), molitelja potiču na razmišljanje i donošenje odluka za život. Tu je zapravo prisutna Biblija, za one koji je u tom trenutku ne mogu čitati («Biblija siromašnih», kako reče Ivan XXIII), ali o njoj mogu razmišljati.
Riječ «krunica» umanjenica je od riječi kruna, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete «vijenac» od 150 molitvenih «ruža», i tako smo dobili dvostruki naziv Krunica i Ružarij. U središtu je Krunice Gospodin Isus i njegovo spasenjsko djelo s kojim je najtješnje povezana Bl. Djevica Marija. Spasitelj preko Nje i ulazi u ljudsku povijest, susreće se s ljudima, «radi nas i radi našega spasenja» prolazi kroz muku i smrt na križu, preko kojih dolazi do proslave u nebeskoj slavi kojoj je pridružena i njegova Majka. Stoga moliti Krunicu znači razmišljati o tim otajstvima i time ulaziti u povijest ljudskog spasenja, poput Majke Gospodinove koja je putujućem narodu Božjem «znak pouzdane nade» (LG 68).
Molitvu Krunice (od 17. stoljeća za krunicu–ružarij u hrvatskom narodu nalazimo još i nazive: brojanica, čislo, očenaši, korona, korunica, rosarije, rozarij, rusar, ruzarij, ružar…), kakvu imamo danas, stvarala su stoljeća. Nastala je u vrijeme kada se liturgija sve više definira kao obred koji čini kler u svetištu, na pomalo nepoznatom jeziku, i tada puk, htijući se povezati s molitvom opće Crkve, moli i razmatra Krunicu. Ona se pojavljuje također kao nadomjestak za tzv. Molitvu časova, u kojoj posebno mjesto imaju psalmi, i zato mnogi u broju 150 zrna vide nadomjestak za 150 biblijskih psalama.
Njezin nastanak u današnjem obliku možemo pratiti između 12. i 16. stoljeća. Prva Crkva tvrdi kako su već u početcima pojedini vjernici – po uzoru na Isusa – pojedine sate posvećivali molitvi. To će biti posebno razvijeno kasnije u vrijeme rasta monaštva u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi, što će usavršiti Sv. Benedikt. Nepismeni redovnici će tijekom dana umjesto moljenja psalama, koji su prožimali dan jednog redovnika, moliti u isto vrijeme dana 150 Očenaša. U 12. st. uz Vjerovanje i Očenaš sve se više širi i moljenje biblijske molitve Zdravomarijo te se ona postupno uklapa u onih 150 Očenaša. U 15. st. kao odgovor Crkve na Anđelov pozdrav Mariji uvodi se molitva Sveta Marijo. Tako nastaje Marijanski psaltir za one koji ne znaju čitati.
Početkom 14. st. kelnski kartuzijanac Henrik iz Kalkara dijeli Marijanski psaltir na 15 desetica a između njih stavlja Oče naš. Slava Ocu na kraju svake desetice uveden je tek 1613. godine. U tom vremenu širi se i pobožna predaja kako je Krunicu ustanovio Sv. Dominik (+1221). Međutim, premda Dominik nije ustanovio sv. Krunicu valja istaknuti da će upravo dominikanci biti veliki širitelji te molitve preko marijanskih bratovština. U 15. stoljeću predlaže kartuzijanac Dominik Pruski razmatranje pojedinih otajstava uz moljenje desetica. U 16. st. s dominikancem Albertom od Castella (1521.) Krunica dobiva današnji oblik i sve više od molitve marijanskih bratovština postaje molitva kršćanske zajednice i pojedinaca.
Krunica je, međutim, imala i svojih osporavanja. Ona idu paralelno s osporavanjima štovanja Bl. Djevice Marije. Tako će je početi nijekati Reformacija, a zatim racionalizam u Crkvi te prosvjetiteljstvo. Potaknut takvim odnosom prema Krunici papa Leon XIII. (1883.) usrdno je preporučuje vjerničkom puku kao osobnu, obiteljsku i crkvenu molitvu. «Vidite, časna braćo, teškoće i borbe Crkve neprestane su i teške. Kršćanska pobožnost, javno ćudoređe i sama vjera, najveće su dobro i počelo svih kreposti, a svakodnevno su sve većim pogibeljima izloženi… Zato danas nije manja potreba Božje pomoći nego onda kada je veliki Dominik, da ozdravi zlo kršćanskog društva, uveo pobožnost Marijine Krunice. On je istim nebeskim svjetlom prosvijetljen, uvidio da nema uspješnijeg lijeka zlima svoga vremena nego da se ljudi povrate Kristu… Zato je molitvu sv. Krunice tako sastavio da se redom razmišljaju otajstva našeg otkupljenja. I mi, tražeći lijek jednakom zlu, ne sumnjamo da će ova molitva, uvedena od blaženog čovjeka s tolikim dobitkom kršćanskog svijeta, puno učiniti za ublaženje zla i nevolja i naših vremena.»
Znamo da i naše vrijeme, pa i u Crkvi, nije bilo daleko od osporavanja Krunice. Vrijeme poslije II. vatikanskog koncila bilo je razdoblje traženja u samoj Crkvi, za Crkvu ponovno dublje otkriće Sv. pisma i otvaranje Biblije svim ljudima osobito kroz bogatstvo Božje Riječi u svetom Bogoslužju. U tom vremenu kao da se neki nisu snalazili, pa su pod utjecajem liberalizma pokušali zanijekati vrijednost Krunice. Tražili su se novi putovi prikladni za novo vrijeme, ali, očito, nije bilo dovoljno svijesti da se nikako ne smiju zanemariti vrijednosti koje su baštinjene iz prošlosti. Činjenica je da su u našem narodu u tom vremenu počele slabiti svibanjske i listopadske pobožnosti, koje su posebno kruničarski bile označene. Laicizacija društva, kod nas pod utjecajem teoretskog materijalizma, a na Zapadu praktičnog, učinila je da su mnoge vrednote postupno bile potisnute. Konac osamdesetih polako donosi smirivanje takvih duhova, a kod nas se naziru nova vremena čiju zoru možemo naslutiti dolaskom krakovskog nadbiskupa na Petrovu Stolicu, u osobi pape Ivana Pavla II.

Krunica oko vrata hrvatskog branitelja

Godine 1989. ruši se Berlinski zid, teoretski materijalizam Istoka gubi svoju ideološku zaštitu. Raspadaju se države, umjetno stvorene 1918. Ljudi pokušavaju otkriti ideale za koje se isplati žrtvovati… Tih godina, nakon Zaljevskog rata, poslije demokratskih izbora 1990., sve više se i nad Hrvatskom dižu ratni oblaci. «Balvan revolucija» 1990. godine daje naslutiti zlo koje prijeti Hrvatskoj i svijetu. Ali to je i vrijeme kada u Hrvatskoj stasa i širi se «Pokret Krunice za obraćenje i mir». Listopadska pobožnost te godine na poseban način okuplja ljude oko Krunice. Svibanjska pobožnost, poslije krvavog Uskrsa i tragedije s hrvatskim policajcima u Borovu naselju, već je bila mobilizirala narod za moljenje Krunice, a prvi branitelji koji se okupljaju kao dragovoljci, uz nacionalne simbole nose oko vrata i krunicu…
Nakon svega, dakle, može se bez imalo dvojbe ustvrditi da je Domovinski rat, kao što je bio specifičan u mnogo čemu, isto tako bio poseban i po duhovnosti sudionika i ljudi koji su doživjeli agresiju i odlučili oduprijeti se nasilju. Bilo je vidljivo da se tada Crkva u Hrvata više okupljala na molitvu; da je njezin odgovor na agresiju bio poziv na pomirenje, (tako, dok Sv. Otac 1994. godine u Zagrebu na Hipodromu pozdravlja «Srpsku zajednicu u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj», sudionici toga povijesnog Euharistijskog slavlja odgovaraju pljeskom, iako su srpski topovi udaljeni samo 40 kilometara); da su se branitelji osim nacionalnim simbolima označavali i krunicom; da se Krunica molila po crkvama, trgovima, u obiteljima, skloništima, na prvoj crti, po rovovima bojišnice…; da se dogodilo nešto neuobičajeno ali ipak povijesno prepoznatljivo, bar kako je do nas došla povjesnica određenih pobjeda (Sinj, Lepant, Sisak… i konačno Knin).
Ujesen 1991., točnije 24. rujna te godine, u početku agresije na Republiku Hrvatsku, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman upućuje predsjedniku Biskupske konferencije kardinalu Kuhariću zamolbu da se pobrine za duhovnu skrb branitelja. «Domovinu brane svojim životima naši mladići i muževi, a ima među njima i žena. Ti junaci, prije polaska na bojište, dolaze u Zagrebačku katedralu. U sakristiji katedrale kupuju krunice. Vaši svećenici, kanonici i prebendari, blagoslivlju im krunice, koje oni nose u boj. Fotografije hrvatskih vojnika s krunicama oko vrata obišle su čitav svijet.» Te iste godine, 7. listopada, predsjednik Biskupske konferencije odgovara da su «hrvatski biskupi zaključili da se imenuje Ravnateljem dušobrižništva vojnika u Republici Hrvatskoj pomoćni biskup zagrebački mons. Juraj Jezerinac».
Od ljeta 1991. godine Krunica se moli po svim trgovima, po mnogim obiteljima, na crti bojišnice… krunica je u našim automobilima, oko vrata naših branitelja, ali i majki i supruga onih koji su otišli braniti Domovinu. Krunica se u Domovinskom ratu pokazuje svijetu. Ta prepoznatljivost prelazi u znakovitost diljem svijeta: mnogi počinju moliti Krunicu za mir u Hrvatskoj. Jedan od njih je i njemački dominikanac o. Diethard Zils, koji ovako moli: «U svom džepu osjećam zrnca krunice što me mame da ih uzmem u ruku. I tako počinjem moliti, većinom žalosna otajstva. Prvo otajstvo: Isus u smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu: krvavi znoj, osjećaj osamljenosti, kao što je sad u Hrvatskoj i Herceg Bosni; slabo naoružani branitelji protiv moderno naoružane vojske, bespomoćne žene i djeca u podrumima, bombe što potresaju i zemlju i ljude, neizvjesnost stradanja mnogih – tako dragih ljudi. S deset Zdravomarija bijah skupa s njima i s Isusom…
Drugo otajstvo, Isus u rukama vojnika pretučen do nesvijesti, zarobljeni hrvatski gardisti u rukama srpskih četnika, pretučeni i rastrgani na komade da ih nitko više ne može prepoznati…
Treće otajstvo, Isus poniženi kralj, zamotan u purpurni rubac i trnovom krunom okrunjen. Samo u tom liku pojavljuje se kao kralj, kralj u trnju, vladar u dronjcima, kao što je Hrvatska od Europe ponižena, kad su je stavljali u isti koš s agresorom, Hrvatska izrugivana od strane srpskih političara koji joj dopuštaju samo onoliko samostalnosti koliko se hrvatske zemlje može vidjeti s tornja zagrebačke katedrale. A sav stoljećima stvarani ures biva joj oduzet – sela u plamenu i srušeni gradovi postaju njezinom krunom. S deset Zdravomarija bivam zajedno s tom poniženom, ipak ponosnom zemljom. Da, bivam skupa s Isusom, poniženim kraljem. Pjevam njima u slavu, Zdravo Marijo – Isusu i Hrvatskoj.»
Izgleda da je taj Dominikanac najbolje proniknuo što je Krunica značila za hrvatskog čovjeka, za hrvatskog branitelja. S krunicom u ruci slušaju se vijesti s ratišta, s krunicom u ruci ide se na bojišnicu, s krunicom u ruci i jeremijskim suzama odlazi se u progonstvo, moli se u izbjeglištvu zajedno s domaćinima.
Tako je Krunica, do tada osporavana u društvu, u Hrvatskoj postala znak identifikacije. Uz nacionalne simbole ona postaje znak raspoznavanja. Dok se na jednoj strani ruše svetinje, na drugoj strani krunica oko vrata čuva se kao svetinja koju nitko ne može oduzeti. «Gotovo svi gardisti koje sam tijekom boravka u Slavoniji upoznala imali su krunicu oko vrata. Također i borci koje sam upoznala u Petrinji i Sisku. Njima je krunice darovao njihov svećenik. Površni i nezainteresirani promatrač nije mogao niti slutiti kako su one borcima bile važne. Štitile su ih, po njima su se prepoznavali, bile su ujedno i uspomene (možda na kuću ili majku) i nijemo bodrenje u najtežim trenucima. Pričali su mi da se katkada nisu mogli ni sjetiti molitve, ali su usrdno stezali krunicu u ruci i tiho ponavljali želju u sebi.” (Marija Mučalo, S domovinskih bojišta, MH, Zagreb 1993, str. 73-74).
Očito, Krunica je u tim trenucima bila veoma jaki znak religioznosti koji potiče čovjeka na razmišljanje i na povjerenje u Boga i ljude, dakle vodi ga vjeri. To pokazuje i sljedeći primjer. «Na prvoj crti na bunkeru #!0#! kod Novigrada nalazi se skupina vojnika u noći s 24. na 25. lipnja, nakon što je njihov kolega toga dana poginuo na tom istom mjestu. Noć je, nitko i ne misli na spavanje. Svećenik je zajedno s njima. Svi imaju krunicu i svećenik ih u jednom trenutku potiče na molitvu za poginulog, za sve poginule… Mole zajedno deseticu, a tada jedan među njima prekine molitvu i upita potaknut molitvom Očenaša: #!Ma kako oprostiti onome koji je ubio moga kolegu danas, … ali kako zadobiti oproštenje ako sâm ne oprostim?#! I razvija se razgovor – kateheza koja traje gotovo do zore koja se probija na toj bojišnici tamo preko Maslenice i Velebita…» (usp. Josip Šantić, Krunica i duhovnost u hrvatskom Domovinskom ratu, u Vukovar #!91 – Značenje, vrednote, identitet, Ivo Pilar, Zagreb, 2000).

Krunica u svjetlu Uskrsnog otajstva

Sve te stvarnosti, koje nam Krunica dariva, imaju svoj izvor u jednoj jedincatoj stvarnosti – u utjelovljenju, životu, smrti i uskrsnuću Kristovu. To otajstvo osmišljuje i ima svoje opravdanje upravo u Kristovu Uskrsnuću, po kojem se dogodila novost života. A ta novost temelj je poticaja i ovlasti kojima Krist, upravo poslije Uskrsnuća, šalje apostole da naviještaju Radosnu vijest. Temeljan sadržaj te Radosne vijesti jest da je po Uskrsnuću osmišljen čitav ljudski život i da tek u Uskrsnuću ljudski život i smrt imaju svoje opravdanje, jer «ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša…» (1 Kor 15,14). Biti kršćanin znači najprije vjerovati da je Isusa raspetog i umrlog Bog uskrisio i po tome ljudsku povijest usmjerio životu a ne smrti.
Čitava Biblija dobiva svoje opravdanje i svoj smisao u Uskrsnom događaju. «Danas Bog po svome Jedincu pobjedi smrt i nama otvori pristup u vječni život» (usp. molitva na Uskrs). Uskrsli je po uskrsnuću postavljen na vijeke Gospodinom te je, izlivši na svoje učenike obećanog Duha, započeo djelo koje će Crkva vršiti do njegova ponovnog dolaska (usp. LG 7).
Da bi Crkva mogla to svoje poslanje ostvariti potrebno je da kao zajednica Kristovih sljedbenika uvijek iznova obnavlja Povijest spasenja, tj. sve ono što je Bog učinio za čovjeka a doživjelo je svoj vrhunac u Isusu Kristu te na što Bog poziva čovjeka da u suradnji s Njim ostvaruje do Kristova ponovnog dolaska.
Crkva, slaveći sveta otajstva, osobito slaveći Euharistiju, slavi spomenčin Kristova djela. Sjeća se Božjeg djela, ali ona u isto vrijeme to Božje djelo čini prisutnim ovdje i sada. Slaveći sakramente ona uvijek nudi «dva stola»: stol Božje Riječi i stol vidljivog znaka sakramenta, po kojem je Bog prisutan među nama.
Božja riječ, sačuvana u Svetom pismu i Usmenoj predaji kroz cijelu povijest označila je povijest Crkve kroz navještaj. Taj navještaj događao se životom i riječju, ali i umjetničkim djelima, te su i oni bez mogućnosti čitanja mogli upoznati Božju poruku. Bila je to «Biblija za nepismene», po kojoj su mnoge naše crkve bile otvorene knjige i ponuđene kateheze.
Upravo tako nastala je i djelovala i Krunica: niska kratkih biblijskih tekstova koje čovjek lako pamti, ali koji postaju poticaj za život.

Suvremenost Krunice hrvatskom vojniku i redarstveniku

Dok se danas sjećamo slike «ratnih krunica» naših branitelja, koja je obišla svijet kao posebnost naše obrane, i dok ih čuvamo kao drag spomen (osim toga u mnogim zajedničkim grobnicama upravo krunice – darovane braniteljima od majki, supruga, zaručnica… – bile su pri ekshumaciji znak prepoznavanja!), pitamo se može li ta Krunica danas ponovno biti poruka i poticaj hrvatskom vojniku i redarstveniku. Možemo li mi koji smo povjerovali Isusu Kristu i stavili se pod zaštitu Njegove Majke, u sklopu oružanih snaga i redarstvenih službi biti i danas prepoznatljivi kao «sinovi Svjetla»?
Želim vas, braćo i sestre, podsjetiti na riječi koje sam vam uputio u Mariji Bistrici prigodom jubilarnog hodočašća prošle godine. «Što mi kršćani možemo i trebamo… činiti? … Nalazimo se u vremenu… neizbježnog preustroja hrvatskih oružanih snaga. Često se govori o hrvatskim strateškim interesima i našim nacionalnim prioritetima… Na nama je najveća odgovornost i zato moramo kao svoj prioritet uzeti obraćenje, «duhovni preustroj» u smislu promjene života» (Obavijesti VO, br. 12, str. 40-41). Prisjećajući se tih riječi želim vam prigodom ovogodišnjeg Uskrsa uputiti poruku da upravo Krunica može biti najbolje i najučinkovitije sredstvo toga našeg duhovnog preustroja. Želim vam zajedno sa svetim Ocem naglasiti da ćemo po Krunici otkriti Isusa, «pravo svjetlo koje obasjava svakog čovjeka» (Iv 1,9).
To Svjetlo možemo imati stalno sa sobom. Ako nije moguće stalno sa sobom nositi bar Novi Zavjet, ipak krunicu možemo uvijek imati sa sobom. Katolički vjernik, hrvatski vojnik i redarstvenik – branitelj i ljubitelj svojega naroda, prvi je pozvan na «duhovni preustroj» Domovine. Svi smo svjesni koliko nam je potrebna duhovna obnova i moralna preobrazba. Kako je započeti? «Grijeh je skrštenih ruku, kao zadnji prosjak, očekivati tuđu pomoć i zanemarivati talente koje nam je Bog dao», ponavljam misao iz iste bistričke propovijedi. Potrebno je stoga, osobito u ovom vremenu očekivanja dolaska Svetoga Oca, osvjedočenog hrvatskog prijatelja i branitelja, krenuti u duhovnu obnovu s krunicom u ruci. Je li to moguće? Jest, ako posvijestimo sebi svoje poslanje – svoje krštenje, ako oživimo u sebi onaj duh koji je hrvatskog branitelja nosio u vrijeme obrane Domovine.
Pitate se možda kako moliti svagdanju Krunicu? Je li to danas moguće, u ovim okolnostima kad nam brojni stresovi i užurbanost života, pomiješana s tjeskobama i neizvjesnostima oduzima svaki trenutak potreban za sabranost? Jest, moguće je, ako krenemo s čvrstom odlukom koju može dati hrvatski vojnik i redarstvenik. Jer za njega je zadana riječ svetinja. Kako započeti? Možda samo s jednom deseticom, ali važno je održati riječ. Kako moliti? U mislima se valja prisjetiti pojedinih događaja iz života Isusova i Marijina, onako kako nam ih Crkva stavlja na razmatranje u radosnim, žalosnim, slavnim i otajstvima svjetla. Pokušajmo tada razmišljati također o svojem poslanju, o sebi u svjetlu tih otajstava – što ja mogu dobra učiniti oponašajući osobe o kojima razmišljam u tim otajstvima.
Želim vas također podsjetiti na pojedina otajstva, tj. na sadržaje desetica koje molimo.

I. Radosna otajstva

1. Anđeo navješćuje Mariji radosnu vijest da će postati majkom Isusovom. Marija, nakon što u slobodi djeteta Božjeg postavlja pitanja Anđelu, prihvaća Božju ponudu. Nisam li i ja pozvan po krštenju i svojoj pripadnosti Crkvi, otkrivati i prihvaćati u svom životu Božju volju?
2. Marija, noseći Božanski život u sebi, želi razveseliti svoju rođakinju. Koliko razmišljam o tome da sam poslan donositi radost ljudima oko sebe?
3. Isusovo rođenje dar je Neba Zemlji. Svako je dijete dar Neba po suradnji roditelja. Otvoriti se životu poziv je, odgovornost i dar!
4. Isus se predstavio svom narodu po prikazanju u Hramu i bio prihvaćen od Šimuna. Suradnja čovjeka s Bogom započinje po pripadnosti Crkvi i narodu.
5. Posebnost Marijine i Josipove pedagogije prema 12-godišnjem Isusu. Valja prihvatiti suodgovornost u odgoju djeteta te ga usmjeravati prema postupnom osamostaljenju, iskazujući strpljivost i ljubav i kad procese u otkrivanju vrednota dijete ne razumije.

II. Žalosna otajstva

1. Krist u Getsemaniju. Bio nam je mnogo puta blizak. Sigurno se sjećamo nekih posebnih trenutaka iz Domovinskog rata. Krist ima duboko ljudski stav prema smrti, ali prihvaća volju Očevu.
2. U osudi pravednog Isusa pokazuje se da ljudska mržnja zna ići tako daleko da u žrtvi ne prepoznaje čovjeka. Potrebno je stalno bdjeti da se to nama ne dogodi te moliti snagu kad vidimo da netko ne razlikuje agresora i žrtvu.
3. Isus je Kralj, ali njegovi neprijatelji žele mu se upravo u tome narugati. Zato mu daju trnovu krunu. Poštujemo li mi svačiji rad i svačije zvanje? Jesmo li svjesni što znači poniziti čovjeka u njegovu poslanju?
4. Na križnom putu Isus je susreo i Šimuna Cirenca i pobožne žene i Veroniku, ali i mržnju ljudi koji traže da ga se razapne. Svatko od njih pokazao je vlastito temeljno opredjeljenje. Isti odnos prema Isusu i njegovim učenicima prisutan je i danas.
5. Križ – sramotni znak u Isusovo vrijeme, postao je danas znakom ponosa, znamenom spasenja. I mi smo pod križem i na križu vrlo često i pitamo se ponekad ima li to smisla. Kristov Križ pokazuje nam da ni jedna patnja, ni jedna smrt, priključena Kristovoj smrti, nije uzaludna.

III. Slavna otajstva

1. Uskrs je iznenađenje i za prijatelje i za neprijatelje jer je novost. Svima nam je potrebno obraćenje da bi Uskrs postao novost i našega života.
2. Usmjereni smo nebu, usmjereni smo zajedništvu s Isusom u zajedništvu s Ocem i svim našim prijateljima koji su s nama na zemlji živjeli. Razmišljajmo o tome u svagdanjem životu.
3. Duh Sveti poslan nam je kao obećana «snaga odozgo». On nas ispunja svojim darovima ako mu se otvorimo, ako smo spremni prihvatiti način razmišljanja i življenja koji nam je Isus ponudio.
4. Marija, Isusova i naša Majka, cijelim je svojim životom bila Njegova suradnica u ostvarenju otkupljenja. Uzdignuta je dušom i tijelom Bogu i tako nam je pokazala put kojim ćemo i mi jednom poći.
5. Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok u u Tebi ne otpočine, riječi su Sv. Augustina. Govore nam da smo i mi pozvani onom velikom mnoštvu spašenih koji slave Boga kroz svu vječnost. Živimo tako da ono što nosimo u sebi kao želju, doista i ostvarimo!

IV. Otajstva svjetla

1. Isusovo krštenje na Jordanu objava je Isusova čovještva i božanstva njegovim sunarodnjacima. Otac nebeski poziva Isusove sunarodnjake da ga slušaju. Naš ljudski i kršćanski život nije samo naša osobna stvar, nego smo poslani životom svjedočiti pripadnost Isusovim učenicima.
2. Isus, čineći čudo u Kani Galilejskoj, objavljuje svoje božanstvo, pokazujući ujedno da ima veliko razumijevanje za čovjeka u nevolji. Koliko smo mi osjetljivi na tuđe potrebe?
3. Isusov navještaj Kraljevstva Božjeg, s pozivom na obraćenje, upućen je i nama da kroz nedjeljnu sv. Misu i pouku u zajednici Crkve naše Vojne biskupije, sve više upoznajemo na što smo pozvani te se mijenjamo prema zahtjevima Božje riječi.
4. Isusovo preobraženje na Taboru jest potvrda sigurnosti da naš ljudski život ima svoje duboko opravdanje, jer pozvani smo na suživot s Isusom, ljubljenim Sinom Božjim. Nije li to nada za sve nas u teškim trenucima života! Jer, sa životnog se «Tabora» ipak treba vratiti u svagdanji život.
5. Isus nam na tajnovit način ostavlja sebe pod prilikama kruha i vina, daje nam Euharistiju. Pozvani smo da nedjeljom kao velika obitelj sudjelujemo na svetoj Gozbi. Je li nam sveta Misa doista središte našega obiteljskog i osobnog kršćanskog života?

Zaključak

Ovoga Uskrsa, dragi prijatelji, htio sam zajedno s vama razmišljati o mogućnosti našega duhovnog preporoda, upravo kroz obnovu ljubavi prema svetoj Krunici. Snaga Uskrsne poruke doista je u tome da ljubav prema Kristu i njegovoj Majci može obnoviti naša krsna obećanja. Narodi kojima je tijekom povijesti bila nijekana državnost i čija je sloboda često trpjela ugrozu, za zagovor i zaštitu podizali su svetišta Bl. Djevici Mariji. Ako pogledamo crkveno–religioznu zemljopisnu kartu Hrvatske uočit ćemo da nema ni manje regije u kojoj ne postoji svetište u čast Nebeskoj Majci. Od Prasvetišta u Solinu, do najnovijih svetišta u Zagrebu, koja su još u izgradnji.
Kakva je duhovnost naših marijanskih svetišta? Što se u njima događa? Ono što hodočasnik najprije tamo zapaža i traži jesu mjesta gdje se slavi sakramenat pomirenja – sv. Ispovijed. Marija, dakle, svoju djecu vodi svome Sinu. Zatim, naša marijanska svetišta jesu istodobno euharistijska središta susretanja Marijine djece s Isusom u sv. Pričesti. Svećenici koji su s našim braniteljima živjeli na prvoj crti bojišnice, mogu posvjedočiti tu istu stvarnost duhovnog doživljaja.
Neka nam ovaj Uskrs bude poticaj da ponovno otkrijemo pobožnost Krunice, da nam pomogne u što boljoj duhovnoj obnovi i pripravi za naše 11. lurdsko hodočašće, za treći pohod Svetog Oca našoj Domovini, te u osmišljavanju naših svagdanjih teškoća i uspješnom obavljanju povjerenih nam zadaća.
S tom nadom u srcu i s najljepšim željama obraćam se gospođi ministrici obrane kao i gospodinu ministru unutarnjih poslova, načelniku Glavnog stožera s njegovim suradnicima te ravnatelju policije s njegovim suradnicima, gospodi generalima i admiralima, visokim časnicima, časnicima i dočasnicima oružanih snaga i redarstvenih službi te dragim vojnicima i policajcima. Kličući radosni uskrsni Aleluja!, svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

U Zagrebu, na Blagovijest, 25. ožujka 2003.

Vaš biskup,

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij