Predraga braćo i sestre!
1. U dvijetisućljetnoj povijesti, nerijetko se od kršćana zahtijevalo mučeništvo kao najviša kušnja. U osobito živom sjećanju su nam mučenici iz prvoga kršćanskog doba. Ali i u idućim stoljećima ima mnogo onih koji su, u različitim okolnostima, prolili krv za Krista, kako na Istoku tako i na Zapadu. Podjela koja se, nažalost, dogodila među Crkvama, ne umanjuje dragocjenost njihovih žrtava!
Mučenicima je usmjereno osobito snažno štovanje naroda Božjega koji u njima vidi živo predstavljenu Kristovu muku. Znakovita je u tom smislu povijest svetih Borisa i Gleba koja vodi u osvit slavenskog kršćanstva kijevskoga kraljevstva. Riječ je o dvojici sinova prvoga kršćanskog kneza, svetoga Vladimira, koje je nakon smrti njihova oca ubio njihov brat otimač vlasti. Narodna je vjera odmah povezala tu prolivenu krv s Krvlju Isusa Krista, te Boris i Gleb bijahu prozvani “strastoterpci”, tj. “oni koji podnose muku”. Izvještaj s kraja XI. stoljeća donosi ovu dirljivu Borisovu molitvu prije smrti: “Slava tebi, darežljivi Davaoče života, koji si se udostojao učiniti me sudionikom muke svetih mučenika(…). Ti znaš, Gospodine, da se ne opirem (…). Ali ti, Gospodine, pogledaj i prosudi između mene i moga brata; Ne uzmi im to za grijeh, i primi u mir moju dušu.”
Kako divna molitva! Lice je to čovječanstva koje je postalo slika lica trpećega Krista.

2. A što reći o velikom mučeničkom iskustvu, u kojemu su se združili pravoslavni i katolici, u istočnoeuropskim zemljama, u ovom našem stoljeću? Progonjeni nepomirljivom ateističkom moći, toliki hrabri svjedoci Evanđelja “nadopunili su” u svom tijelu Kristove patnje (usp. Kol 1,24). Kao pravi mučenici dvadesetoga stoljeća oni su svjetlo za Crkvu i čovječanstvo: “Kršćani Europe i svijeta, sagnuti u molitvi na pragu koncentracijskih logora i tamnica, moraju biti zahvalni za to njihovo svjetlo: bijaše to Kristovo svjetlo, koje su oni širili u tminama” (Apostolska poslanica za četiristotu obljetnicu Brestovske unije, 12. studenoga 1995, br.4).
Krv mučenika, rekao je Tertulijan, sjeme je novih kršćana. Ona je također limfa jedinstva za Crkvu, mistično tijelo Kristovo. Ako je pri kraju drugog tisućljeća ona ponovno postala “Crkvom mučenika” (“Nadolaskom trećeg tisućljeća”, 37), možemo se nadati da će njihovo svjedočanstvo, brižno sabrano u novim martirologijima, a nadasve njihov zagovor, ubrzati vrijeme punog zajedništva među kršćanima svih vjeroispovijesti, a osobito između časnih Pravoslavnih Crkava i Svete Stolice.

3. Neka nam Sveta Djevica, Kraljica mučenika, izmoli nutarnju snagu mučenika svih vremena, kako bismo mogli prikazati za Krista jasno svjedočanstvo života. “Mučeništvo” upravo znači svjedočanstvo. Svaki je kršćanin, bez izuzetka, pozvan da, živeći u svetosti svagdanjeg života, bude uvijek spreman “dati obrazloženje nade” koja je u njemu (1 Pt 3,15). Neka to svjedočanstvo postane sve snažnije, zahvaljujući činjenici da ga zajedno pružaju svi Kristovi učenici, ujedinjeni samo u jedno srce i u jednu dušu.