U Dnevniku Hrvatskoga katoličkog radija od ponedjeljka 18. kolovoza glavni urednik IKA-e upozorava na dijelom nesuglasne napise o ulozi kardinala Franje Kuharića u suvremenim zbivanjima

U Slobodnoj Dalmaciji od 18. kolovoza pod naslovom “Stop za non-stop” Nikola Urukalo, među ostalim, piše kako je kardinal Franjo Kuharić odgovorio na pismo Sindikata trgovine Hrvatske kojim ga taj sindikat poziva da se zauzme za poštivanje prava na nedjeljni odmor, osobito radnicima i radnicama u trgovini. Predsjednica spomenutog sindikata Ana Knežević primila je kardinalovo pismo u kojemu on ističe da Crkva uvijek podupire zahtjeve i prava radnika da imaju slobodnu nedjelju. Eto, bolje da to radnici sami zatražiše, da se netko ne sjeti prigovoriti biskupima što se zauzimaju za svetinje, za Božja prava, kao da to ponajprije nisu ljudska prava, skrb za dostojanstvo radnika kojega poslodavac pokušava pretvoriti u sredstvo za proizvodnju i stjecanje profita. Daj Bože da odgovorni u vlasti to zaista ozbiljno shvate!
To je samo jedan u nizu Kuharićevih zauzimanja za prava ugroženih ljudi i skupina u naše doba na našim prostorima. Ima odgovornih ljudi koji to znaju i priznaju, dapače ističu. Tako provincijal bosanskih franjevaca fra Petar Anđelović u Nedjeljnoj Dalmaciji od 15. kolovoza među ostalim kaže:
“Ne bih se istrčavao, ali sam siguran da uloga i rad kardinala Kuharića ni blizu nisu na pravi način vrednovani. Je li ovdje važna vremenska distanca? U to sumnjam, možda je nešto drugo posrijedi. Ja mogu tek za sebe govoriti da mi je on bio kao svjetionik u vrijeme komunističkog mraka, pa i u ovoj političkoj magli poslije pada komunizma. Mnogima će nedostajati kardinal Kuharić, meni zasigurno.”
Tako o kardinalu Kuhariću govori čovjek koji nema dlake na jeziku kad je riječ o kritici stanovitih političkih zbivanja, čovjek koji se ističe zauzimanjem za cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu, osobito protiv svakog stvaranja etnički čistih prostora i tobože humanog preseljavanja, za povratak svakoga prognanika u njegov zavičaj, na njegovu zemlji i njegovo ognjište. Njemu je kardinal Kuharić svjetionik.
Kao da se odaziva provincijalovu pitanju što je posrijedi kod onih koji Kuharića ne uvažavaju, upravo jučer u nedjeljom riječkom Novom listu, mladi novinar koji ističe svoje katolištvo i dalekovidnu skrb za Crkvu, sasvim drugačije ocjenjuje našega kardinala. Po njemu, voditelju rubrike Demokroacija, Kuharić se patrijarhalno i ugodno toplo-djedovski drži prema vlastima, koje navodno Crkvi idu na ruku, pa ne shvaća što se u državi zapravo događa. Ali Demokroata pokušava Kardinala razumjeti. Piše da se “nadbiskupu Kuhariću donekle moglo oprostiti, što zbog starosti, što zbog općeg nesnalaženja nakon uspostave demokracije, što zbog rata, što zbog nedovoljnog obrazovanja…” Tako on ima razumijevanja za slabosti kardinala Franje Kuharića, ali novom nadbiskupu Josipu Bozaniću unaprijed poručuje da se njemu “neće tako dugo gledati kroz prste”.
Eto, valjda je i bosanski provincijal Anđelović star, nesnalažljiv i neobrazovan – kako bi inače mogao onako uzdizati takvoga Kuharića? A nadbiskup Bozanić ne treba biti zabrinut. Već mu se nudi mladi, snalažljivi i svestrano obrazovani savjetnik. I prijeti mu kao svaki pravi pedagog. Da nije zaista smiješno, bilo bi tragično.

NOVI BLAŽENIK – ZNANSTVENIK, OTAC OBITELJI I SOCIJALNI DJELATNIK

Papin boravak u Parizu na 12. svjetskim danima mladih posebno je označen proglašenjem blaženim francuskoga katoličkog laika iz prošlog stoljeća Federica Ozanama.
Prikazujemo njegov život i djelo prema člancima u posebnom prilogu vatikanskih novina “L’Osservatore Romano” od 18. do 19. kolovoza ove godine.

Frederic Ozanam rodio se u Milanu 23. travnja 1813. S dvadeset godina maturira, a s 26 postiže u Parizu doktorat iz književnosti s tezom o filozofiji Dantea Alighijerija. Nakon završenih pariških studija blistavo je u Lyonu magistrirao pravo te je potom vodio odvjetničku kancelariju. U to doba je u nedoumici glede svoga pravoga poziva. Napokon 1839. odlučuje predavati književnost na Sorboni. Oženio se 21. lipnja 1841. s Ameliom Soulacroix. Bog ih je obdario samo s jednom kćerkom.
Volio je proučavati drevne ljudske zajednice. Došao je do uvjerenja da je Bog svim ljudima dao prvotnu objavu koje se tragovi nalaze u svim religijama. Radi tih se studija dao i na proučavanje prastaroga indoeuropskog jezika sanskrita.
Mnogo je putovao po Europi, posebice po Italiji i napisao više djela o izvorima europske uljudbe. S 35 godina radi kao novinar i u časopisu “L’Ere Nouvelle” objavljuje više članaka u obranu radničke klase. Duboko zalazi u pitanja socijalne pravde na način koji dotad nije bio poznat u kršćanskim krugovima. U jednome svome predavanju predviđa osnivanje radničkih društava. Bilo je to nešto prije od pojave “Komunističkog manifesta” i sasvim nezavisno od njega. Kad je u veljači 1848. izbila revolucija, on je u dnevniku “Correspondant” pisao: “Tražim da se zauzmemo za narod koji ima previše potreba a premalo prava, koji s pravom traži više udjela u javnim poslovima, jamstva za svoj rad i protiv bijede, naroda koji ima zle poglavare jer je doista među njima teško pronaći dobre. Možda nećemo uspjeti obratiti Atilu i Genzerika, ali ćemo s Božjom pomoći uspjeti od njihovih Huna i Vandala.” Ozanam je priznat kao preteča katoličkoga socijalnog nauka. Nastojao je proučiti religijske i kulturalne izvore kršćanskog stava glede socijalnih pitanja. O tome je napisao i djela koja su izgubljena, odnosno za kojima se traga.
Umro je u Marseilleu 15. rujna 1853. navršivši četrdeset godina života. Tešku bolest, koja ga je dokrajčila, prihvatio je u duhu vjere. Pisao je: “Veliki su ljudi oni koji nikad unaprijed nemaju nacrt svoje sudbine, nego se puštaju voditi Božjom rukom.”
Ono što njegovu životu daje posebnu važnost, po čemu će ga poznavati budući naraštaji, započinje na njegov dvadeseti rođendan, 23. travnja 1833. kada je rođena Udruga milosrdne ljubavi. Od nje će se razviti Konferencije sv. Vinka. Ozanam je naime visoko cijenio sv. Vinka Paulskog i nadahnjivao se njegovim djelom. (Sv. Vinsko Paulski živio je od 1581. do 1660, a posebno se isticao zauzimanjem za siromahe i bolesnike. Utemeljio je dobrotvorne zajednice od kojih potječu Družbe milosrdnih sestara i milosrdne braće.) Danijel Rops će 1963. u svojoj “Povijesti Crkve” napisati: “Među svima koji barem nešto znače u socijalnom katolicizmu nemamo ni jednoga koji nije prošao kroz Konferencije sv. Vinka.”
Udrugu dobrotvorne ljubavi, odnosno Konferencije sv. Vinka, Ozanam ovako određuje: “Društvo katoličko, ali laičko, ponizno, ali brojno, siromašno, ali bogatom siromasima koje treba poduprijeti; osobito u doba kad dobrotvorne udruge imaju tako veliko poslanje za buđenje vjere, za podupiranje CRkve za smirivanje mržnji koje dijele ljude.”
Ozanam je bio laički svjedok vjere, preteča onoga lika kršćanskog vjernika laika što ga “II. vatikanski koncil” određuje u konstituciji Lumen gentium.
Društvo sv. Vinka Paulskog postoji i djeluju u mnogi država s mnogo tisuća članova. U samoj Italiji djeluju 2153 Konferencije sv. Vinka s više od 20.000 članova. Okuplja uglavnom mladiće i djevojke koji nastoje osobno pohađati siromahe upoznavati njihove prilike i pomagati im. Mnogi od njih postaju siromasi među siromasima, da bi se zajedno s njima zauzimali za socijalnu pravdu. Ta društva su sačuvala i razvila duh svoga utemeljitelja. To što ga Papa upravo proglašava blaženim nova je potvrda katoličkoga socijalnog nauka i katoličkog zauzimanja za ugrožene društvene slojeve. Ovo proglašenje blaženim također je još jedna potvrda da se istinska kršćanska svetost može ostvarivati i izvan svećeničkoga i redovničkog staleža u laičkome životu i kršćanskome braku.

3

1