Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu prvoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna, u utorak 23. siječnja izv. prof. dr. sc. Danijel Labaš održao je predavanje „Kultura i načela dijaloga, suradnje i odgovornosti”.
U uvodnom dijelu istaknuo je kako je povijest ljudskog društva povijest komunikacije. „Bez međuljudske komunikacije i dijaloga, zapravo, nezamislivo je ljudsko postojanje i društvo. Komunikacija je od pamtivijeka temelj ljudskog znanja i napretka. Jednako tako, samo komunicirajući ljudi ulaze u istinski odnos, autentični kontakt jedni s drugima, to jest postaju društveni, razumiju se i među(sobno) djeluju. S druge strane, cijela kulturna baština prenosi se iz naraštaja u naraštaj posredovanjem komunikacije na svim razinama. Čovjek je kroz povijest upravo zahvaljujući komunikaciji uspijevao napredovati i drugima prenositi svoje ideje, zamisli, želje i htijenja, što čini i danas, ali u potpuno drugačijem okruženju prepunom novih (elektroničkih) medija koji utječu i na načine i na kulturu komuniciranja, često otvarajući nova antropološka, filozofska, sociološka, etička i druga pitanja. Dakle, komunikacija je temelj svih odnosa. Davati nekome informacije zapravo je monolog, dok komunikacija pretpostavlja dijalog”, pojasnio je.
Upućujući na njemačkoga filozofa Karla Jaspersa, dr. Labaš istaknuo je kako, prema njemu, „egzistencije nema bez komunikacije, jer ona predstavlja potpunu otvorenost prema drugima i prema svijetu”. A na pitanje „kako bi čovjek trebao komunicirati” Jaspers daje jednostavan odgovor „razgovarati s drugima”, jer kaže Jaspers „Želimo naučiti razgovarati jedni s drugima. To znači da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti što drugi misli. Ne želimo samo tvrditi, već razmišljati u kontekstu, osluškivati razloge, biti spremni da dođemo do novog uvida. Želimo pokušati zauzeti drugo stajalište. Štoviše, mi jednostavno želimo tražiti ono što nam proturječi. Zahvaćanje zajedničkog u proturječnom važnije je od brzopleta učvršćivanja stajališta koja se međusobno isključuju zbog čega razgovor završava kao bezizgledan”. Zbog toga bi istinska komunikacija značila prevladavanje pozicije u kojoj svatko želi suditi drugome i u kojoj svatko ima sluha samo za vlastitu nevolju. Razmišljajući o komunikaciji među ljudima, Jaspers uviđa koliko je lako komunikaciju prekinuti, a koliko je teško stalno nadilaziti tvrdnje i tako prodirati u područje istine. „Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim pitanjima”, kaže Jaspers, jer prema njemu „cilj komunikacije upravo je u tome da smo zaista u mogućnosti razgovarati jedni s drugima da bi se došlo do istine. Pri tome, ne postoji niti jedno pitanje koje ne bi smjelo biti postavljeno, a u ravnopravnom govoru nitko nije sudac drugome, svatko je ujedno optuženik i sudac”. U tom je kontekstu podsjetio i na riječi Martina Heideggera kako „pravi protagonist komunikacije nije govornik, nego slušatelj”, te dodao „to bi svatko od nas trebao zapamtiti kao načelo svoje komunikacije”.
Dr. Labaš naveo je i „komunikacijska pravila” psihologinje Dubravke Miljković, a oni su: budi vjerodostojan; koristi pozitivan, taktičan ton; budi jasan; pribavi i iznesi dobre dokaze za ono što pričaš ili o čemu pišeš; argumente prilagodi onome tko te sluša ili će te čitati; koristi logistiku; koristi emocionalne apele.
Zaključujući predavanje, dr. Labaš je dodao još nekoliko mislim Martina Heideggera. „Samo onaj tko već razumije, može slušati. Bliskost postoji prije istinskog slušanja. Drugim riječima, upozorava nas da ljudi većinu vremena i ne slušaju jedan drugoga”, te misao Kriste Todd kako komunikacija nije ono što smo izrečeno, već ono što je slušatelj čuo i razumio.