Kumovi
Foto: Slavlje sakramenta potvrde
Zagreb (IKA)
U razdoblju u kojem Crkva u većem broju slavi sakramente kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda i euharistija) povećava se i broj pitanja vezanih uz propisane uvjete o obavljanju službe kuma kod slavlja sakramenta krštenja i/ili potvrde, objavljeno je na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije.
Stoga ćemo u ovom kratkom pregledu u prvom djelu rada vidjeti razvoj ove službe tijekom povijesti, a u drugom dijelu donosimo prikaz učenja Crkve o službi kumova i to u prvom redu onako kako je to naznačeno u Zakoniku kanonskoga prava, a zatim u Katekizmu Katoličke Crkve te u liturgijskim slavljima sakramenata krštenja i potvrde. U potonjem ne ulazimo u tijek liturgijskog slavlja nego ćemo prikazati samo ono što Prethodne napomene pojedinog obrednika govore o uvjetima da bi netko mogao obavljati službu kuma/kume kod slavlja sakramenata krštenja i potvrde.
Nakon što ćemo se upoznati s uvjetima koje je propisala Crkva za službu kuma, u posljednjem dijelu rada moći ćemo vidjeti i prikaz smjernica Hrvatske biskupske konferencije te biskupā Zagrebačke crkvene pokrajine o službi kumova.
1. Zašto postoje kumovi?
Pojedina služba u Crkvi nije tu kako bi bila svrha samoj sebi, nego kako bi osoba koja ju i obavlja, služila drugome. O tome svjedoči i etimologija riječi „služba“ – lat. ministerium, a minister je onaj koji služi, pomaže.
Jedna od službi koju prepoznaje Crkva je i služba kuma, a tu je, kako nam i svjedoče duhovni pisci prvih vremena kršćanstva, da se jasno istakne razlika između tjelesnog (za kojeg su bili odgovorni roditelji) i duhovnog rasta (za kojeg su bili odgovorni kumovi). Ovu misao preuzima i crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski koji sakrament krštenja tumači kao novo rođenje te i krštenik na tom putu dobiva i nove roditelje, odnosno kumove koji krštenika prate na putu rasta u vjeri.
2. Povijesni razvoj službe
Kako je već bilo vidljivo iz prethodnih redaka, službu kuma nalazimo već u samim počecima Crkve. Najranija pisana svjedočanstva o ovoj službi nalazimo kod sv. Augustina, sv. Bazilija i Tertulijana, ali i u nekim antičkim sakramentarima koji ju prepoznaju pod imenima garanti, patrinus, susceptor (pomagač, oslonac). Prvi koji izričito na Istoku spominje službu kumstva je Teodor Mopsuestijski (+428.) (usp. Matija Berljak, Kumovi. Svjedoci. Krst-potvrda-ženidba, Zagreb, 2010., 16).
Kao i danas, tako je i u počecima glavna zadaća kumova bila pouka u vjeri, ali isto tako bili su prisutni i kao pomoć u slavljima sakramenta krštenja koje se obavljalo uranjanjem. Kako je prilikom toga obreda kum bio pomoć muškom kršteniku, a kuma ženskom, vjerojatno i od tuda dolazi današnji običaj da se za muškog krštenika/krizmanika bira kum, a za žensku osobu kuma.
Uz već navedenu zadaću, zadaća kumova u prvim vremenima Crkve bila je i jamstvena, odnosno kum je bio i jamac pred zajednicom kako u nju ne bi ušao netko tko bi imao namjeru nanijeti joj kavu štetu.
Počevši od karolinškog doba, može se pratiti i rast pravnih propisa za kumove te su tako tada kumovi morali poznavati kršćanski nauk; morali znati moliti Oče naš i Vjerovanje, a morali su biti i istog spola kao i krštenik. Ovdje napominjemo kako kumovi za krizmu nisu bili potrebni jer su se sakramenti krštenja i potvrde istodobno primali.
2.1. Od Tridentskog sabora
Od Tridentskog sabora (1545. – 1563.) pa sve do Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) vrijedilo je pravilo da krštenik više ne može imati više kumova, već samo jednog koji od sada može biti i različitog spola od krštenika.
Već prethodno citirani Autor napominje kako se tijekom sedamnaestog stoljeća uloga kumova umanjila i to do te mjere da su i sami roditelji ponekad bili i kumovi.
2.1.1. Rimski obrednik
Sve do postsaborske reforme Crkva se za slavlje sakramenata i blagoslova služila Rimskim obrednikom (papa Pio V., izdan 1614. godine) te je, između ostaloga, za službu kuma donio i ove smjernice: da se uzme samo jedan kum ili najviše kum i kuma; da je kršten i da ima nakanu vršiti tu službu; da nije otac ili majka ili suprug kršteniku; da ga odabere sam krštenik ili njegovi roditelji ili skrbnici ili krstitelj; da drži krštenika kod krštenja; da nije mlađi od 14 godina; da zna osnovne vjerske istine.
Govor o kumstvu Obrednik zaključuje riječima: „Jer su na sebe uzeli tu zadaću, kumovi se uvijek moraju brinuti za duhovno dijete i što se tiče kršćanskog života, pomno moraju nastojati da se to duhovno dijete pokazuje takvim kako su na slavlju sakramenti obećali da će biti.“
2.1.2. Zakonik kanonskog prava, 1917. godine
Preteča današnjega Zakonika kanonskog prava, izdanog 1983., je ovaj Zakonik izdan 1917. koji o službi kumova progovara u kontekstima primanja sakramenta krštenja i potvrde.
Tako se u njemu ističe (usp. kan. 762-768) kako se nitko ne smije krstiti ako nema kuma, da za kuma treba uzeti samo jednu (koja može biti različitog spola od krštenika) ili dvije osobe koje su u tom slučaju onda muško i žensko. Zanimljivo je ovdje napomenuti kako je tada Zakonodavac u odnosu između kuma i kumčeta prepoznavao duhovno srodstvo (usp. kan. 1079).
Slično kao i kod krštenja, tako se je i za sakrament potvrde uzimao kum (usp. kan. 793-797), „ako ga se može imati“, a za kuma je određeno da „kum kod potvrde treba da kumuje samo jednom ili dvojici, osim ako djelitelj iz opravdanog razloga odobri da bude drugačije“. Zakonik također napominje da potvrđenik ima samo jednog kuma te je i između njih, kao i na krštenju nastalo duhovno srodstvo (usp. Kumovi. Svjedoci. Krst-potvrda-ženidba, 19).
2.2. Drugi vatikanski sabor
Sabor o kumovima progovara u dva dokumenta: Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium i u Dekretu o misijskom poslanju Crkve Ad gentes (br. 14). No, glavna polazna točka za razmišljanje o službi kuma nalazi se u konstituciji Sacrosanctum Concilium u br. 67:
„Neka se preradi obred krštenja djece i prilagodi pravoj situaciji djece; neka se u samom obredu također jače istaknu uloge i dužnosti roditelja i kumova.“
3. Zakonik kanonskog prava
Jedni od najdragocjenijih plodova, ali i darova Sabora, svakako su i nova izdanja liturgijskih knjiga, ali i Zakonika kanonskog prava (1983.) te Katekizma Katoličke Crkve (1992.). Iako su liturgijske knjige izdane prije njih, ovdje ipak najprije želimo vidjeti što Crkva uči o službi kumova, kako bismo ispravno i jasno shvatili što se onda od tih istih kumova i očekuje za vrijeme, ali i poslije slavlja sakramenata krštenja i potvrde.
Zakonik je podijeljen na sedam knjiga, a propisi o službi kumova nalaze se u četvrtoj knjizi pod naslovom Posvetiteljska služba Crkve.
Ovdje je odmah važno napomenuti kako
„Posvetiteljsku službu Crkva obavlja osobito svetim bogoslužjem, koje se dakako smatra kao vršenje svećeničke službe Isusa Krista, u kojem se osjetnim znakovima označuje i na način vlastit svakom od njih ostvaruje posvećenje ljudi, a Otajstveno Tijelo Isusa Krista, Glava naime i udovi, obavlja cjelokupno javno bogoštovlje“ (usp. SC 7 i kan. 834).
Već u sljedećem kanonu Zakonik naglašava da
„u posvetiteljskoj službi imaju svoj vlastiti dio i ostali vjernici sudjelujući na svoj način djelatno u bogoslužnim slavljima, osobito u euharistijskom slavlju; u istoj službi na poseban način sudjeluju roditelji koji provode bračni život u kršćanskom duhu i vode brigu o kršćanskom odgoju djece.“
Jedan od temeljnih elemenata u tom kršćanskom odgoju djece svakako je sakrament krštenja unutar kojeg Zakonik, jer se radi o crkvenoj službi u pravom smislu te riječi, donosi i propise da bi netko mogao obavljati službu kuma.
Ispod sljedećeg naslova donosimo kanonske propise o kumovima koji su važeći za kumstvo i kod primanja sakramenta krštenja i potvrde.
3.1. Kumovi
Kan. 872 – Neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno vrši s njim povezane obveze.
Kan. 873 – Neka se uzme samo jedan kum ili jedna kuma ili i kum i kuma.
Kan. 874 – § 1. Da bi se kumu dopustilo preuzeti služba kuma, potrebno je:
1. da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka;
3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. da nije otac ili majka krštenika.
§ 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.
S obzirom na kan. 874, § 1, br. 3, prof. dr. M. Berljak ističe kako
„ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu (…) ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno, pa makar imali i namjeru da će se uskoro vjenčati. Pri tom se ne radi o kazni mjerodavne crkvene vlasti, a još manje o ćudorednom sudu o spomenutim osobama koje ne mogu biti kum ili kuma.“
Uz to vrijedi ovdje i napomenuti da nije samo ženidbeno pitanje ono oko kojeg bi se koncentrirao ovaj propis, već ne mogu kumovati ni oni
„koji nisu primili sakrament potvrde, makar i sklopili valjanu ženidbu. Ne mogu kumovati agnostici, nevjernici, oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, oni koji javno i notorno čine nemoralne aktivnosti ili javno militantno djeluju u političkim strankama ili pokretima koji nisu u skladu s katoličkim ćudoređem, koji se bave magijom, koji pripadaju društvima koja rovare protiv Crkve (npr. masoni), koji pripada kriminalnim grupama.“
4. Katekizam Katoličke Crkve
Slično kao i Zakonik i Katekizam progovara o službi kuma u kontekstu govora o sakramentima kršćanske inicijacije.
Tako najprije u br. 1255 ističe kako je
„Pomoć roditelja vrlo važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.“
U br. 1311 Katekizam pak preporučuje da
„kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.“
5. Rimski obrednik
5.1. Red krštenja
Sljedeći već navedeni broj iz Konstitucije o svetoj liturgiji koji progovara o službi kumova, u Redu krštenja (KS, Zagreb, 1993.), u Prethodnim napomenama, pod naslovom Dužnosti i službe u krsnom obredu, čitamo:
„8. Prema starodrevnom crkvenom običaju, odrasla osoba ne može na krštenje bez kuma, koji se odabire iz kršćanske zajednice i koji je kršteniku već pomogao bar u posljednjoj pripravi na primanje sakramenta, te će mu i poslije krštenja nastojati pomoći da ustraje u vjeri i kršćanskom životu. I kod krštenja djeteta neka bude kum, koji će predstavljati i samu krštenikovu obitelj, koja se duhovno povećava, i ulogu majke Crkve. On će prema prilikama pomagati roditeljima da dijete jednom počne ispovijedati vjeru i po njoj živjeti.
9. Kum sudjeluje barem u posljednjim obredima katekumenata i u samom obredu krštenja, bilo da posvjedoči za vjeru odraslog krštenika, bilo da zajedno s roditeljima ispovijedi vjeru Crkve u kojoj se dijete krsti.
10. Stoga kum što ga izabire katekumen ili obitelj treba, prema sudu pastira duša, imati ove vlastitosti kako bi mogao obaviti bogoslužne čine što spadaju na nj, a o kojima je riječ pod br. 9:
1) da je dovoljno zreo za vršenje te dužnosti
2) da je primio tri sakramenta: krst, potvrdu i euharistiju
3) da pripada katoličkoj Crkvi i da nije pravno spriječen za obavljanje te službe. Krštena osoba koja pripada odijeljenoj Crkvi ili zajednici, a vjeruje u Krista, može, ako to žele roditelji, biti kum ili kršćanski svjedok kod krštenja zajedno s katoličkim kumom (ili s katoličkom kumom), vodeći računa o ekumenskim propisima koji su doneseni za različite slučajeve.“
Sukladno tome, a osobito imajući ispred sebe br. 10, 1), napominjemo kako kumovi pomažu roditelje u njihovoj zadaći („Jeste li pripravni pomagati roditelje ovoga djeteta u njihovoj zadaći?“) koja je već jasno naznačena na početku slavlja krštenja kada krstitelj govori roditeljima: „Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri, kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?“
5.2. Red potvrde (Krizma)
Sve ono što je već rečeno do sada o kumovima, pa i pod sakramentom krštenja, vrijedi i za slavlje sakrament potvrde „kojim [oni koji su kršteni] primaju Duha Svetoga što ga je Gospodin na dan Pedesetnice poslao nad apostole“ (Red potvrde, KS, Zagreb, 1998., 19).
Govoreći o kumovima, Red potvrde u Prethodnim napomenama ističe:
„5. Pojedine potvrđenike pri samom primanju sakramenta redovito prati kum koji će ih predstaviti djelitelju potvrde za sveto pomazanje, a kasnije će im pomagati da obećanja koja su na krštenju javno izrekli mogu vjerno provesti po Duhu Svetomu kojega su primili.
S obzirom na današnje pastoralne prilike dobro je da krsni kum, ako je nazočan, bude također kum na potvrdi. Tako se naime jasnije označuje veza između krsta i potvrde, a zadaća i uloga kuma postaje djelotvornija.
Nipošto ipak nije isključena mogućnost da se izabere i poseban kum za potvrdu. Moguće je također da sami roditelji predstave svoju djecu. […]
6. Pastiri duša neka vode brigu da kum koga izabere potvrđenik ili njegova obitelj bude duhovno prikladan za službu koju preuzima te da ispunjava ove uvjete:
a) da je dovoljno zreo za tu zadaću
b) da pripada Katoličkoj crkvi te da je primio sakramente krsta, potvrde i euharistije
c) da mu pravo ne zabranjuje vršiti službu kuma.“
S obzirom na današnje pastoralne prilike dobro je da krsni kum, ako je nazočan, bude također kum na potvrdi. Tako se naime jasnije označuje veza između krsta i potvrde, a zadaća i uloga kuma postaje djelotvornija.
Nipošto ipak nije isključena mogućnost da se izabere i poseban kum za potvrdu. Moguće je također da sami roditelji predstave svoju djecu. […]
6. Pastiri duša neka vode brigu da kum koga izabere potvrđenik ili njegova obitelj bude duhovno prikladan za službu koju preuzima te da ispunjava ove uvjete:
a) da je dovoljno zreo za tu zadaću
b) da pripada Katoličkoj crkvi te da je primio sakramente krsta, potvrde i euharistije
c) da mu pravo ne zabranjuje vršiti službu kuma.“
5.3. Red pristupa odraslih u kršćanstvo
Osim onoga što je već prethodno rečeno o kumovima u Redu krštenja, ovaj obrednik (KS, Zagreb, 1998.) naglašava još dodatno kako
„Kum koga je katekumen izabrao zbog njegova primjera, osobina i prijateljstva, koga mjesna kršćanska zajednica opunomoćuje, a svećenik odobrava, prati pripravnika na dan izbora, u slavljenju sakramenata i u vrijeme mistagogije. Dužnost mu je da katekumenu prijazno pokazuje kako se ostvaruje evanđelje u vlastitom i društvenom životu, da mu pomaže u sumnjama i tjeskobama, da mu daje svjedočanstvo i bdije nad rastom njegova krsnog života. Kum, određen prije izbora, svoju dužnost javno vrši od dana izbora kada pred zajednicom svjedoči za katekumena. Njegova služba zadržava svoje značenje i dalje kada novokrštenoga koji primi sakramente pomaže da ostane vjeran krsnim obećanjima.“
6. Hrvatska biskupska konferencija
6.1. Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici
U Predgovoru ovoga Direktorija (Zagreb, 2008.) istaknuto je kako
„uz pretpostavku dogmatskog i moralnog nauka te uzimajući u obzir liturgijske propise, Direktorij usredotočuje pozornost na pastoral sakramenata, ne zanemarujući pritom ni sakramentalno pravo. Sakramenti, naime, nisu samo kanali milosti, nego i pravne stvarnosti po kojima kršćanin dobiva svoje mjesto i poslanje u Crkvi…“
Jedno od takvih mjesta i poslanja svakako je i služba kuma o kojoj Direktorij progovara u br. 41. Ističući još jednom sve ono što je već rečeno u Prethodnim napomenama liturgijskih knjiga, Direktorij naglašava i činjenicu da je
„zadaća kuma nenedomjestiva kad roditelji ne jamče otvoreno da će nakon krštenja svoje dijete odgajati u kršćanskoj katoličkoj vjeri.“
Također napominje i da
„kuma (ili kumu) izabiru krštenikovi roditelji, on(a) mora imati potrebnu kanonsku dob, mora biti katolik, potvrđen i pričešćen i, ako je u braku, da je crkveno vjenčan te da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom. Prijateljske i rodbinske veze koje obično sačinjavaju jedini kriterij izbora kuma ili kume valja prihvatiti uz navedene uvjete (usp. kan. 874; Red krštenja 10) (…) Ako roditelji nisu u stanju izabrati kuma ili kumu, može sama zajednica naznačiti osobe koje su pripravne i sposobne za tu službu, dakako uz prethodno odobrenje roditelja. Bilo bi dobro da kum ili kuma mogu i zbog fizičke blizine pratiti dijete i jamčiti kršćanski odgoj.“
O kumovima Direktorij će još jednom progovoriti u br. 71, u kontekstu neposredne priprave za slavlje sakramenta potvrde te
„s obzirom na kumove preporučuje se uzeti za kuma onoga tko je tu službu preuzeo na krštenju (kan. 893, §2). Neka se izabiru za kumove oni koji žive kršćanskim životom, prema kriterijima koji su izneseni u br. 41 ovog dokumenta, a svećenici neka uznastoje osloboditi kumstvo od folklora i preskupih darova.“
7. Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine
7.1. Pismo roditeljima krizmanika
Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, na prvu korizmenu nedjelju, 9. ožujka 2014. uputili su Pismo roditeljima krizmanika obraćajući im se u radosti što se njihovo dijete nalazi u pripremi za slavlje sakramenta svete potvrde.
Osim što naglašavaju da kandidat za primanje ovoga sakramenta „redovito pohađa vjeronauk u školi, koji je jedan od uvjeta za primanje sakramenta potvrde“, biskupi također naglašavaju kako roditelji imaju važnu ulogu u biranju kume ili kuma za svetu potvrdu, vodeći računa o crkvenim propisima. Ono što je ovdje rečeno o kumovima za sakrament potvrde, može se primijeniti i za kumove koji se biraju za sakrament krštenja. Tako biskupi u tom kontekstu naglašavaju:
„Bilo bi najbolje kad bi kumovi na krizmi bili krsni kumovi. Ako to nije moguće, neka se kumovi izabiru prema kriterijima koje određuje Crkva.
Da bi tko bio kum ili kuma, potrebna je prikladnost za praćenje potvrđenika: a) kumovi na svetoj potvrdi mogu biti samo pripadnici Katoličke Crkve koji su primili sakramente inicijacije: krsta, potvrde i euharistije; b) kum/kuma ne može biti netko tko je samo civilno vjenčan, nego mora biti i crkveno vjenčan; c) kum/kuma ne može biti netko tko je rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili živi u izvanbračnoj zajednici; d) kumovi trebaju živjeti u skladu s katoličkom vjerom i crkvenim naukom.“
Zaključak
U ovom prikazu saželi smo važeće uvjete koje propisuje Crkva za one koji će tek biti kumovi i za one koji to već jesu. Tako potonji imaju mogućnost svoju službu obogatiti, a oni koji će tek postati kumovima imaju smjernice koje im mogu pomoći da svoju službu jednoga dana mogu obavljati u punini i u skladu s propisima Crkve ne zaboravljajući da su upravo kumovi oni koji svom kumčetu pomažu da raste u vjeri, kako bi kumče „živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio.“
Podijeli članak
