Pošto je more posljednje počivalište tog mučenika, vjernici su se najprije okupili u uvali Mihajla, gdje je upravitelj župe don Tonči Ante Prizmić predmolio molitvu za pokojnika, a potom je bačen i vijenac u more u znak sjećanja na njega. Vijenac je bacio Ivan Glumac, jedan od rođaka mučenika.

Nakon molitve okupljeni su se uputili u župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana, gdje je slavljena misa za don Nikolu Fantelu koju je predvodio don Tonči.

U svojoj je propovijedi spomenuo da je u Crkvi u Hrvata bilo preko 600 žrtava svećenika te je spomenuo samo neke poput franjevaca na Širokom Brijegu, don Ivu Jelinovića u Konavlima i don Antuna Bačića koji je svoj kraj dočekao u Veloj Luci u jednoj jami. Napomenuo je kako su te žrtve „samo pridonijele tome da sve više živi vjera i domoljublje te da smo iz svega toga izašli kao narod pobjednika”.

Svoju propovijed završio je riječima sv. Ivana Pavla II. koje je izrekao u Sarajevu 1997. , a to je „da je naša dužnost opraštanje, ali da to opraštanje ne isključuje traženje istine”.

Don Nikola Fantela (Lastovo 9. rujna 1880. – Lastovo 7./8. veljače 1944.) – Lastovac, katolički svećenik, žrtva komunističkog terora, mučenik iz mržnje prema vjeri.

Rođen je na Lastovu, studirao je u Dubrovniku i Zadru. Za svećenika je zaređen 1904. te je služio diljem Dubrovačke biskupije. Djelovao je na Cetinju u Crnoj Gori kao vojni kapelan.

Kratko je službovao u Sarajevu, potom u Šibeniku, Stonu, u Lopudu i ponovno u Dubrovniku. Kao umirovljenik od 1935. godine živio je u Herceg Novom (Crna Gora). Poslije kapitulacije Italije 1943. vratio se na rodno Lastovo, a nakon četiri mjeseca (veljača 1944.) mučen je i utopljen u moru između Lastova i Mljeta.

Njegova poruka prije smrti glasila je: „Mogu me ubiti samo zato što sam svećenik, a nikako zbog toga što sam nekome nanio zlo”.