LATINSKO-NJEMAČKO IZDANJE DENZINGERA NA HRVATSKOM JEZIKU

Zagreb, 22. 4. 2002. (IKA) – “Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu” objavljena je nedavno u izdanju izdavačke kuće “U pravi trenutak” iz Đakova. Ta je jedinstvena knjiga katoličke dogmatike javnosti predstavljena početkom veljače ove godine, a budući da se radi o prijevodu opsežne i nadasve zahtjevne materije, koja je, da podsjetimo, do sada prevedena na talijanski, francuski, njemački i engleski, te sada i na hrvatski jezik, njeno pojavljivanje zaslužuje pozorni respekt. Riječ je o prijevodu s njemačkog 37. izdanja kapitalnog djela “Enchiridion symbolorum et definitionum quae de rebus fidei et morum a conciliis oecumenicis et summis pontificibus emanaverunt” Heinricha Denzingera. U djelu, čije je najnovije, latinsko-njemačko prošireno izdanje priredio Peter Hünermann, predstavljeni su sažeci vjerovanja i dokumenti crkvenog učiteljstva iz prvog i drugog tisućljeća. Denzingerovo je djelo prvi put ugledalo svjetlo dana 1854. godine i u međuvremenu se proširilo po cijelom svijetu te postalo nezaobilazna građa za svako sustavno teološko istraživanje. Denzinger je, kako se ističe u uvodu, “na vrlo zadovoljavajući način ispunio svoje obećanje da će, po mogućnosti, dati što potpuniji pregled crkvenog učenja, s posebnim obzirom na suvremene potrebe”.
Najnovije latinsko-njemačko 37. izdanje ima dva dijela. Prvi dio obuhvaća sažetke vjerovanja prve Crkve (str. 1-24), a drugi dio dokumente crkvenog učiteljstva (str. 25-978). Tekstovi drugog dijela slijede strogo kronološki redoslijed koji pruža velike prednosti i olakšava preglednost tekstova. Dokumenti crkvenoga učiteljstva vezani su uvijek uz pontifikat rimskih biskupa. Uz djelo, u skladu s dosadašnjim izdanjima Denzingera, objavljeno je i sustavno kazalo (979-1252), uz koje i kazalo dokumenata (1253-1268) te kazalo osoba i stvari (1269-1330). Opširno i iscrpno kazalo nadopunjeno je s obzirom na novo uvrštene dokumente.
Prevoditelj djela na hrvatski prof. dr. sc. Ljudevit Plačko uvelike je koristio i već postojeće prijevode te je u skladu s tim možda trebalo pisati “preveo s izvornika i priredio”. Uvidom u tekstove dokumenata II. vatikanskog koncila lako se uočava kako su prijevodi preuzeti iz dvojezičnog izdanja koncilskih dokumenata izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjost”.
Denzingerovo bi se djelo moglo izdati i u tri ili dvije knjige: 1) od 1. godine do 1848., odnosno do Pija IX.; 2) od 1848. godine do kraja, odnosno od pape Pija IX. do Ivana Pavla II.; te 3) Sustavno kazalo (979-1252). Sadržaj kazala od 1253. do 1330. stranice mogao bi biti objavljen i uz drugu knjigu. Pored toga, uvod uz hrvatsko izdanje daje samo najopćenitije primjedbe o samom izdanju a ne o različitim nastojanjima samog prevoditelja koji je, očito, dobru većinu tekstova preveo sam, a druge je tekstove ili sam preveo ili popravio (primjerice u “Humani generis” Pija XII. gdje uz naznaku prijevoda izvora dodaje “poboljšanje teksta prema AAS 42 (1950.) 960”). Prevoditelj je prevodio s latinskog, imajući u vidu njemački, a prevodio je općenito prema dvojezičnom, latinsko-njemačkom Denzinger-Hünermannovom izdanju. Važno je istaknuti kako je uvod gotovo u cijelosti preuzet iz Denzinger-Hünermanna.
Što se tiče pojedinih izdanja treba istaknuti kako je pri proširivanju prvoga izdanja u djelo uvršten niz novih tekstova prema teološkim i crkvenim interesima vremena. Tako su primjerice više uzimani u obzir tekstovi koji se odnose na prvenstvo rimskog biskupa, kristologiju, pitanje ženidbe i religijsku spoznaju. Od 10. izdanja objavljivanje djela preuzima Herderova izdavačka kuća. Što se tiče novog izdanja, s kojim se mi sada imamo priliku upoznati, g. 1981. izdavač Herder je započeo s pripremom dvojezičnog izdanja budući da se mnogi studenti više nisu znali služiti grčkim i latinskim jezikom. U njemu su prerađeni uvodi i naslovi, natpisi stupaca te bilješke, a tekst je preispitan i poboljšan na temelju kritičkih izdanja. Navodi izvora i literature su osuvremenjeni. Za razdoblje od 1963. do 1988. napravljen je raspored novih izdanja. Od Drugog vatikanskog koncila preuzete su u cijelosti sve konstitucije, osim “Lumen gentium”, a iz dekreta samo važni dogmatski i moralni izrazi. Od dokumenata Ivana Pavla II. zbog promijenjene književne vrste njegovih enciklikâ, koje se odlikuju meditativno-parenetskim značajem, nisu uzete u obzir sve enciklike. Za novi prijevod dokumenata težilo se što većoj vjernosti izvorniku te se tražila stalnost termina, odnosno tražile su se riječi koje pokazuju korjensku blizinu grčkom i latinskom. Tek su malobrojni grčki, odnosno latinski izrazi zadržani (primjerice anatema jer prokletstvo sužava značenje izvornog izraza). Izvršeno je ukupno oko 1.000 poboljšanja teksta.
Vrlo su važne stranice XLVIII-LIII, osobito LII, odnosno “Smjernice za teološku upotrebu Denzingera”. Na tim se stranicama navodi kako je službeno učenje dio ukupnog crkvenog svjedočenja. Međutim biskupi nisu nositelji objave već su svjedoci objave predane od apostola koji su bili podložni Božjoj riječi. Božji narod, za čiju su izgradnju oni postavljeni, obdaren je Božjom riječju jer vjeruje. Slušanje i prihvaćanje objave i svjedočenje vjere darom Duha Svetoga omogućeni su svima. Mnogostruki oblici svjedočenja vjere imaju svoje unutarnje stupnjeve a pridržani su obnašateljima službi, pa teolozima i laicima. Zadaća službenog naviještanja vjere je i odgovorna i teška i ostvaruje se u širokoj lepezi službenog svjedočanstva vjere. Odluke Učiteljstva zauzimaju posebno mjesto. Nadležnost za obvezatne prosudbe pripisuju se, u čitavoj predaji, papi i biskupima kao pastirima Crkve. Te se odluke ne smiju miješati sa općenitim naviještanjem evanđelja.
Vrlo važno poglavlje predstavljaju “Opasnosti kod upotrebe Denzingera” koje se temelje na glasovitom članku Yvesa Congara “Situacija i zadaća teologije danas”. On upozorava na niz opasnosti koje se mogu javiti pri površnom i nepromišljenom korištenju Denzingerom. To je prije svega naprosto nizanje tekstova različite težine koji mogu ostaviti dojam da je riječ o nekom zakoniku. Zatim predodžba kao da za vjernike postoji neko “nadbiće” – “učiteljstvo koje ih nadzire, drži u stezi, ispravlja i određuje što se smije zastupati a što ne smije”. Dokumenti Učiteljstva su samo oblik čuvanja vjere. Nadalje, odabirom pretežno papinskih tekstova u sadašnjem Denzingeru potisnuta su učenja partikularnih i pokrajinskih sinoda a istaknuti papinski učiteljski dokumenti čime se može stvoriti kriva slika o redovnom učiteljstvu u raznovrsnosti njegovih oblika. Na kraju, treba paziti na cjelokupni sklop u kojem se nalaze sve definicije i izjave crkvenog učiteljstva koje predstavljaju izraz vjerskog života i trebaju poticati vjerski život ispunjen Duhom Svetim. Zato takve tekstove ne treba shvaćati izvanjski, kao propise već kao svjedočanstvo vjere.
Sažeci vjerovanja nalaze se već u prvom izdanju. Posuvremenio ih je već Clemens Bannwart, D.I. u 10. izdanju, a daljnji zahvati učinjeni su u 32. izdanju Adolfa Schönmetzera, D.I.
Između Pisma Biblijskog povjerenstva talijanskim biskupima, 20. kolovoza 1941. i enciklike “Mystici corporis”, 29. lipnja 1943. (str. 707) došlo je do krivog numeriranja. Nakon broja 3796 slijedi 3888, a potom 3801. Namjesto 3888 na tome mjestu treba stajati 3800.
Zbog već spomenutog meditativno-adhortativnog roda enciklika Ivana Pavla II. od njegova je učiteljstva uvršteno relativno malo. Premda su navedeni dijelovi enciklika prevedeni na hrvatski, prevoditelj tekstove donosi u vlastitom premda ne uvijek i kvalitetnijem i poboljšanom prijevodu.
No i unatoč uočenim nedostacima ovog izdanja, koji su u ovom kratkom i necjelovitom prikazu izneseni “bona fide”, treba priznati kako uz izdanja Biblije, Rječnika biblijske teologije i koncilskih dokumenata Denzinger-Hünermannovo djelo pripada u red najsloženijih izdavačkih pothvata u nas te predstavlja vrhunac izdanja izdavačke kuće “U pravi trenutak” iz Đakova u čijem je izdanju do sada objavljeno 450 različitih naslova. Osobito su ugodno iznenadile upute za čitanje koje se donose uz svaki tekst, zatim uvodi, citiranje izdanja te brojne i velike bilješke a na osobit način veliko sustavno kazalo na gotovo 300 stranica.
U svom prikazu prijevoda Denzingerova djela za “Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije” (ožujak 2002.) Nikola Škalabrin ističe da “bez mukotrpnog i dugogodišnjeg truda i strpljivosti dr. Ivana Zirduma to djelo, započeto u drugom, a tiskano u trećem tisućljeću, vjerojatno još dugo ne bi osvanulo na našem hrvatskom jezičnom području”. Uz dr. Zirduma za taj grandiozni i iznimno složen izdavački pothvat zasluge pripadaju i prevoditelju prof. dr. Ljudevitu Plačku te mr. Franji Gruiću za jezičnu lekturu. (j04521sa)