Kateheza br. 41 – Ponovno sagrađeni Jeruzalem
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 147 (146-147)

1. Himan “Lauda Jerusalem”, koji je upravo svečano proglašen, drag je kršćanskoj liturgiji. Ona je često pjevala psalam 147 povezujući ga s Božjom riječju koja “trči” licem zemlje, ali također sa euharistijom, pravom “pšenicom” koju Bog obilno dijeli da “nahrani” gladnog čovjeka (usp. rr. 14-15). Origen u jednoj od svojih homilija, koje je na Zapadu preveo i proširio sv. Jeronim, komentirajući naš psalam, isprepletao je upravo Božju riječ i euharistiju: “Čitamo sveta Pisma. Mislim da je evanđelje tijelo Kristovo; mislim da su sveta Pisma njegov nauk. I kada on kaže: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove (Iv 6,53) – premda se te riječi mogu također odnositi na Otajstvo [euharistijsko] – ipak Kristovo tijelo i njegova krv uistinu je riječ Pisma, Božji nauk. Kada pristupamo Otajstvu [euharistijskom], ako od njega padne samo jedna mrvica, osjećamo se izgubljenima. A kada slušamo Božju riječ i u uho nam se izljeva Božja riječ i tijelo Kristovo i njegova krv, a mi mislimo na drugo, ne upadamo li u veliku pogibelj?” (74 Omelie sul Libro dei Salmi, Milano 1993., str. 543-544).
Stručnjaci upozoravaju kako se taj psalam mora povezati s prethodnim tako da čine jedinstvenu kompoziciju, kao što je to upravo u hebrejskom izvorniku. To je, naime, jedinstvena i povezana pjesma u čast stvaranja i otkupljenja koja je ostvario Gospodin. Pjesma započinje radosnim pozivom na hvalu: “Hvalite Jahvu jer je dobar, pjevajte Bogu našem jer je sladak; svake hvale on je dostojan” (Ps 146,1).

2. Ako usmjerimo svoju pozornost na ulomak koji smo sada čuli, možemo prepoznati tri dijela zahvale, u koje uvodi poziv upućen svetome gradu, Jeruzalemu, da slavi i hvali svoga Gospodina (usp. Ps 147,12). U prvom dijelu (usp. rr. 13-14) na scenu stupa Božje djelovanje u povijesti. Ono je opisano nizom simbola koji predstavljaju zaštitu i potporu koje je Gospodin pružio gradu Sionu i njegovim sinovima. Najprije se spominju “zasuni” koji učvršćuju vrata Jeruzalema i čine ih neuništivima. Možda psalmist misi na Nehemiju koji je utvrdio sveti grad, ponovno izgrađen nakon gorkoga iskustva babilonskog izgnanstva (usp. Neh 3,3.6.13-15; 4,1-9; 6,15-16; 12,27-43). Vrata su, između ostaloga, znak kojim se označava cijeli grad u njegovoj jedinstvenosti i miru. U njegovoj unutrašnjosti, prikazanoj kao sigurno okrilje, sinovi Siona, to jest građani, uživaju mir i radost, obavijeni zaštitničkim plaštem božanskog blagoslova.
Slika radosnoga i mirnoga grada je uzveličana najvišim i dragocjenim darom mira koji granice čini sigurnima. Ali upravo zato što za Bibliju mir-shalôm nije negativni pojam, koji doziva u pamet odsutnost rata, već pozitivna datost blagostanja i napretka, psalmist uvodi zasićenost “pšenicom”, to jest najvrsnijim žitom, s klasjem punim zrnja. Gospodin je, dakle, učvrstio obrambena vrata Jeruzalema (usp. Ps 87,2), na njega je spustio svoj blagoslov (usp. Ps 128,5; 134,3), proširujući ga na cijelu zemlju, dao je mir (usp. Ps 122,6-8), nasitio je njegovu djecu (usp. Ps 132,15).

3. U drugom dijelu toga psalma (usp. Ps 147,15-18), Bog se predstavlja prije svega kao stvoritelj. U dva se navrata, naime, djelo stvaranja povezuje s riječju po kojoj se pojavilo stvorenje: “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. Riječ svoju šalje na zemlju. Riječ svoju pošalje” (usp. Post 1,3; Ps 147,15.18). Na znak božanske Riječi, naglo se javljaju i nastaju dva glavna godišnja doba. S jedne strane, na Božju zapovijed na zemlju silazi zima, slikovito prikazana snijegom bijelim kao vuna, mrazom poput pepela, gradom uspoređenim sa zalogajem i ledom koji sve ledi (usp. rr. 16-17). S druge strane, također po Božjoj zapovijedi puše topli vjetar koji donosi ljeto i topi led: vode od kiša i bujica mogu tako slobodno teći i navodniti zemlju i učiniti je plodnom.
Božja je riječ, dakle, uzrok hladnom i toplom ciklusu godišnjih doba i obilju života u prirodi. Čovječanstvo je pozvano prepoznati i zahvaliti Stvoritelju na temeljnom daru svemira, koji ga okružuje, omogućuje mu da diše, hrani ga i uzdržava.

4. Prelazi se, potom, na treći i posljednji dio našeg himna hvale (usp. rr. 19-20). Himan se vraća Gospodinu povijesti od kojeg se krenulo. Božja riječ donosi Izraelu još uzvišeniji i dragocjeniji dar, dar zakona i otkupljenja. Poseban je to dar: “Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi” (r. 20).
Biblija je, dakle, blago izabranog naroda iz kojeg se mora crpsti s ljubavlju i vjernim pristajanjem. To je ono što, u Ponovljenom zakonu, Mojsije kaže Židovima: “Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?” (Pnz 4,8).

5. Kao što postoje dva slavna Božja djela u stvaranju i u povijesti, tako postoje dvije objave: jedna upisana u samu prirodu i dostupna svima, druga dana izabranom narodu, koji će je morati svjedočiti i prenositi cijelom ljudskom rodu i koja je sadržana u Svetom Pismu. Dvije različite objave, no jedan je Bog i jedna je njegova Riječ. Sve je stvoreno po toj Riječi – reći će proslov Ivanova evanđelja – i bez nje ne postade ništa od onoga što postoji. Riječ je, ipak, postala također “tijelom”, to jest ušla je u povijest i nastanila se među nama (usp. Iv 1,3.14).