To je ostatak tradicije slavljenja staroga blagdana Našašća relikvija sv. Stjepana, koje se dogodilo 3. kolovoza 415. godine, a koji je u kalendaru bio sve do 1961., kada je maknut pa je ostao samo blagdan nakon Božića.

Misno slavlje predvodio je dugogodišnji kompoljski župnik vlč. Mile Rajković, sada u mirovini, a u koncelebraciji su bili župnik Kompolja fra Jure Marčinković, župnik Otočca mons. Marinko Miličević, župnik Sinca vlč. Andrija Kekić, župni vikar u Otočcu don Anđelko Kaćunko te duhovnik slijepih don Jure Ladišić.

Na početku propovijedi vlč. Rajković je postavio nekoliko pitanja: Zašto slavimo neke ljude kao svece? Zašto ih smatramo svetima? Po čemu se raspoznaje svetac od ne-sveca? Tko može postati svetac? Odgovorio je odmah na četvrto pitanje, naglasivši da svatko može postati svetac, te je dodao kako će to neki prihvatiti, ali se neki neće s time složiti jer smatraju da to nije moguće. Razlog za to su razne predrasude o prezahtjevnosti praktičnoga kršćanskog života, koje su nažalost sastavni dio razmišljanja mnogih vjernika, umjesto da žive po pravilu sv. Benedikta „moli i radi“. To znači, objasnio je vlč. Rajković, „moli se, makar i kratko, ali svakog dana, da Bog blagoslovi tvoj pošteni trud, znoj i muku i da ne učiniš ni sebi, ni svojoj obitelji, ni susjedima, ni drugima neko zlo, ni riječima ni djelima. Jer sam Bog potiče čovjeka, već onda kad ga je stvorio, da radi, ali i da mu bude zahvalan. A svaka molitva iskrena srca i duše potiče nas da još bolje radimo Bogu na slavu, za dobro čovječanstva i za svoje dobro.“

A na pitanje zašto slavimo neke ljude kao svece odnosno zašto ih smatramo svetima, propovjednik je istaknuo kako je to očito iz životopisa svetaca – bili su ne samo pobožni, nego i vrijedni, požrtvovni, vodili su brigu i o svojim bližnjima i o drugima, osobito o onima koji su bili u nekoj nevolji. „Oni jednostavno slijede Boga u kojega vjeruju, jer znaju da Bog ljubi sve ljude i da nikoga ne zapostavlja niti zaboravlja i da to niti oni ne trebaju činiti. To su ljudi koji suosjećaju sa svima koji su u nekoj nevolji. To su ljudi koji žele da se ostvari pravi mir, sloga, ljubav među ljudima. Zato ih častimo, molimo im se i nasljedujemo ih. Oni su nam uzor čestita života“, objasnio je vlč. Mile te potom istaknuo po čemu se raspoznaje svetac od ne-sveca. „Sveci su pozitivci u društvu, u bilo kojem društvu, a ne-sveci su negativci. Dok sveci teže u svemu biti, uz Božju pomoć, što bolji, pravedniji, pošteniji i na riječi, ponašanju i djelovanju, iako ni sami uvijek ne uspijevaju u tome potpuno, no dok se oni kaju i svoj grijeh priznaju i pred Bogom i pred ljudima, dotle su ne-sveci sve suprotno od njih. Vrijeđaju svojim ponašanjem Boga, bližnje, druge ljude, omalovažavaju, ogovaraju, kleveću, zavide, varaju, lažu, ucjenjuju, gaze druge da bi ostvarili svoje zle i pokvarene ideje i želje, ne priznaju svoje grijehe, jer oni, vele, nikad ne griješe, premda već time što ‘debelo’ griješe, ne kaju se za njih, ni za koga nemaju lijepe riječi, te, a da nisu ni svjesni mrze i same sebe, a poglavito druge. Za takve Isus kaže da ćemo ih ‘po plodovima njihovim prepoznati’ (Mt 7,16)“, naglasio je vlč. Rajković te posvijestio kako se mnogi od takvih smatraju i vjernicima, a ničim ne pokazuju da to jesu.

„Čak ni na Božić, a osobito na Uskrs koji je najveći kršćanski blagdan, oni nemaju vremena za misu. A nedjeljama kroz godinu – gdje su?“, upitao je propovjednik te istaknuo žalostan primjer često vidljiv po našim manjim mjestima, kako se „nedjeljom prije mise pokraj nekih trgovina može vidjeti mnogo muškaraca i bezbroj ispijenih boca piva, a na misi ih nema. Vele, da su vjernici, ne smiješ im reći da nisu, a godinama crkve iznutra ne vidješe! A kad se još čuje kakvim se samo rječnikom služe, onda je lako shvatiti da su ti vjernici sramota za vjeru i Crkvu kojoj pripadaju. I može li se onda na takav način postati svet? Teško, ali ne-svet – da! Sveto pismo, tj. riječ samoga Boga, kaže za takve: ‘bog im je trbuh, a slava u sramoti!’ (Fil 3,19).“

Posvijestio je kako često narod vapi za Božjim blagoslovom i ljuti se kada blagoslova Božjeg nema, a ne pita se je li ga uopće zaslužio ili čime bi ga treba zaslužiti. Jer bez vjere i bez dobrih djela nema blagoslova Božjeg, naglasio je propovjednik, te na kraju pročitao nekoliko poticajnih riječi iz tzv. Opomena, koje je sv. Stjepan kralj ugarski, čiji je spomendan 16. kolovoza, a nekoć se jedno vrijeme častio kao župni suzaštitnik, dao svome sinu, i kojima ga upućuje kako se kao vladar treba ponašati te kakav treba biti prema onima kojima vlada. Iz tih svečevih Opomena, rekao je vlč. Rajković, i današnji bi vladari, od tzv. malih lokalnih do onih na vrhu imali što naučiti, te je, istaknuvši posebno vrline blagonaklonosti, milosrđa, poniznosti, umjerenosti, blagosti, poštenja i čednosti, dodao da je sv. Stjepan kralj „primjer i malim i velikim vladarima, obiteljima i državnim poglavarima kako im na prvom mjestu treba biti Bog i ljubav, jer Bog je ljubav, te dobrota prema malenima i nevoljnima.“ Propovijed je zaključio molitvom sv. Stjepanu kralju i sv. Stjepanu Prvomučeniku „da nam isprose milost da budemo mudri, razumni, razboriti, pravedni, te srca ispunjena ljubavlju prema svima s kojima se susrećemo u svome svagdašnjem životu.“

Na kraju misnoga slavlja župnik fra Jure čestitao je Kompoljčanima „letnju Stipanju“ te pozdravio hodočasnike iz susjednih župa, posebno Brloga, Švice i Otočca. Poseban pozdrav uputio je nazočnom gradonačelniku Otočca Goranu Bukovcu i zahvalio svojim najbližim suradnicima, a poglavito „mežnjarici“ Miri Kranjčević, na pomoći u pripremanju župnoga slavlja te je sve vjernike pozvao na druženje uz piće i „kotlić“ koje je pripremilo kompoljsko lovačko društvo „Vepar“, pod vodstvom Tomice Fajdetića.