Bolnica prima 800 pacijenata koji boluju od različitih psihičkih bolesti i potrebna im je posebna i trajna pomoć. Riječ je o većem kompleksu zgrada, a zapošljava više od 300 djelatnika – liječnika medicinskoga i administrativnoga osoblja. Osnovao ju je godine 1952. kapucin bl. o. Jacques Haddad, preminuo 1954., beatificiran u Bejrutu u lipnju 2008. Nastala je kao plod projekta koji je o. Jacques započeo nakon I. svjetskoga rata – skrbi za osobe s invaliditetom ili mentalnom bolešću, često djecu koju su obitelji napustile. Libanonski kapucin utemeljio je bolnicu od Križa i 1930. Družbu franjevki od Križa koja danas vodi 25 zdravstvenih, socijalnih ili obrazovnih centara diljem cijeloga Libanona, a jedan od njih je i bolnica Sv. Josipa.

Direktoricu te bolnice s. Jeanette i 65 susestara posjetili su sredinom studenoga donatori – predstavnici papinske zaklade Pomoć Crkvi u nevolji, koja i sama trenutačno nema dovoljno sredstava i bez međunarodne pomoći ne može djelovati više od nekoliko mjeseci. Bolnica Sv. Josipa hitno treba novac za hranu pacijentima, plaće osoblju, skupe lijekove čija se cijena utrostručila zbog devalvacije libanonske funte. Usto, zbog toga što struju imaju samo jedan sat dnevno, prisiljeni su koristiti generatore koji tjedno troše 15 tona goriva, a jedna tona košta  više od 700 dolara.

Zbog pandemije Covida 19 bolnica je bila prisiljena smanjiti kapacitete s 1000 na 800 kreveta. Prije pandemije država ih je subvencionirala s 2 dolara po pacijentu, dakle 2000 dolara mjesečno, što je unatoč minimalnom iznosu ipak predstavljalo redovni prihod. No, od ljeta prošle godine više ne prima nikakva javna sredstva. Stoga je Družba bila prisiljena zatražiti međunarodnu pomoć bez koje bi morala zatvoriti vrata i iznevjeriti svoje pacijente, od kojih bi većina završila na ulici. Naime, mnogi od njih više nemaju obitelji, ili su ih one napustile kao djecu, ostavivši ih u bolnici s lažnim podacima. Pritom je najčešće riječ o najtežim slučajevima, istaknula je s. Jeanette. Stoga se redovnice i ostali medicinski djelatnici, koji svojim pacijentima često predstavljaju zamjensku obitelj, užasavaju mogućnosti da ta djeca budu i drugi put napuštena.