Zagreb, (IKA) – U uvodniku listopadskog broja kršćanske obiteljske revije „Kana” Josip Grbac promišlja o temi „Izbjeglice izazov Crkvi”. Donoseći kraći osvrt na razloge povijesnih seoba naroda, postavlja pitanje „zašto seoba danas”. U tom vidu upozorava na „preobrazbu Europe”. Govoreći o ulozi Crkve, autor se poglavito referira na Crkvu u Hrvatskoj koja „mora i u ovoj situaciji razborito razmišljati i postupati”. Jer, nastavlja Grbac „ona (Crkva) je tijekom cijele povijesti hrvatskog naroda imala dvojaki zadatak: čuvala je vjeru, ali i nacionalni identitet. A taj se još uvijek stvara. Prije svega djelovanjem Crkve”. Pod „identitet” autor podrazumijeva „sve one vrijednosti koje su svete većini hrvatskoga naroda, na katoličku vjeru, na poimanje obitelji i braka, na dostojanstvo žene, na vjersku toleranciju. Svaki svećenik koji bude imao dobru nakanu da ugosti neke izbjeglice, mora to imati na umu. Ne smijemo zaboraviti povijesnu ulogu koju u ovom trenutku ima svaki crkveni djelatnik u Hrvatskoj, da bude ono što su biskup Dobrila, Božo Milanović i blaženi Stepinac bili hrvatskom narodu: čuvanje vjere i nacionalnog identiteta. To neće i ne smije okrnjiti našu nakanu da pokažemo kršćansku ljubav i učinkovitu solidarnost prema svakome tko je u potrebi. Bez ikakve razlike”.
Nastavljajući se na uvod Stjepan Baloban u svojoj kolumni naslovljenoj pitanjem „Jesu li svi emigranti izbjeglice?” uvodno razgraničuje pojmove koji su naznačeni u naslovu. U tekstu posebno težište stavlja na zadaću kršćana. U tom vidu upućuje na papu Franju koji „snažno i proročki svjedoči i primjenjuje evanđelje na konkretne situacije suvremenoga života. Tako je i u odnosu prema izbjeglicama i uopće migrantima.” Baloban podsjeća kako je papa Franjo svoje prvo službeno putovanje izvan Rima imao upravo na otok Lampedusa.
Tema stranaca i izbjeglica provlači se i u rubrici „Vrijeme i riječ” u kojoj Darko Tepert upućuje na prisutnost tih pojmova u Svetom pismu. Na istom tragu je i Darko Gašparović u svojoj promisli „Izbjeglički memento”.
Tonči Matulić u rubrici „teološko razmišljanje” upućuje na apostolska putovanja pape Franje, tj. posebno na osam od deset apostolskih putovanja izvan Italije, koja potiču na razmišljanje o izboru zemalja i institucija s neverbalnim porukama koje odatle proizlaze. Tako slijede kraći osvrti na Brazil-najbrojniju katoličku zajednicu, potom na putovanje u Svetu zemlju, Južnu Koreju – azijsko misijsko čudo, Albaniju i vjerski pluralizam lišen nacionalizma, Tursku, Šri Lanku i Filipine.
„Crkva se raduje Gospodinovu daru tolikih obitelji” naslov je teksta Marije Belošević kojim se u središte Papinog pastirskog pohoda Kubi i SAD-u stavlja obitelj.
Bono Zvonimir Šagi u ovome broju uz Godinu posvećenog života piše o „Poslušnosti i službi poglavara u redovništvu”.
Milan Šimunović promišljajući u svjetlu Sinode biskupa upozorava na individualizam kao sve veću evangelizacijsku prepreku. Autor kao daje i svojevrsni „lijek”, a to je „katehetsko okupljanje i ‘dijeljenje života'”. Prema njemu „bez okupljanja, razgovora i ‘dijeljenja života’, odnosno životnih problema nema neke perspektive. Jer ljudi koji pripadaju ‘zajednici svetih’, a to su kršćani, trebaju znati da svaka duhovna vrijednost nije rezultat individualne sposobnosti, nego plod zajedničkog života”.
Sugovornik Kane je publicist i novinar Ivan Ott, žrtva jugoslavenskog komunističkog logora za djecu. On je u svojoj knjizi „Ukradeno djetinjstvo” prvi iznio činjenicu o postojanja poslijeratnih logora za djecu. Ott ističe, kako je to otkrivanje i pisanje pokrenulo val daljnjih otkrića ratnih i poratnih stradanja djece. Snimljeni su dokumentarni filmovi, pisane knjige i znanstvene publikacije, javili su se svjedoci, doneseni su državni zakoni, a onda je najednom sve stalo. Prevelika buka preplašila je sve one kojima smeta istina, zaključuje Ott.
U ovome broju prilika je upoznati hrvatskog misionaru na Madagaskaru salezijanca Vladu Stuhlija.
Kana donosi i drugi dio putopisa Ivane Ćepulić po Boliviji, te zapis iz Jadrtovca.