Draga braćo i sestre, ovih smo mjeseci ostvarili hod u svjetlu Božje riječi da bismo naučili moliti na sve autentičniji način promatrajući neke velike likove Staroga zavjeta, zatim Psalme, poslanice svetog Pavla i Otkrivenje, ali nadasve promatrajući jedinstveno i temeljno iskustvo Isusa, u njegovu odnosu s nebeskim Ocem. Zapravo, samo se u Kristu čovjek može sjediniti s Bogom onom dubinom i prisnošću koja postoji između sina i oca koji ga ljubi, jedino se u njemu možemo obratiti u čitavoj istini Bogu zazivajući ga s ljubavlju: “Abba! Oče!” Poput apostola i mi smo ponavljali ovih tjedana i ponavljamo danas Isusu: “Gospodine, nauči nas moliti” (Lk 11, 1).
Nadalje, da bismo naučili živjeti još snažnije svoj osobni odnos s Jednim i Trojedinim Bogom, naučili smo zazivati Duha Svetoga, prvi dar Uskrsloga vjernicima, jer je On taj koji “potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja” (Rim 8, 26), kaže sveti Pavao, a mi znamo da ima pravo.
Sada, nakon dugog niza kateheza o molitvi u Svetom pismu, možemo se zapitati: kako ja mogu pustiti da me Duh Sveti oblikuje i tako postati kadar uči u prostor u kojem prebiva Bog, moliti zajedno s Bogom? Koja je to škola u kojoj me uči moliti i pomaže mi u mojem trudu da se Bogu obraćam na ispravan način? Prva škola za molitvu – vidjeli smo to ovih tjedana – je Božja riječ, Sveto pismo. Sveto je pismo stalni dijalog između Boga i čovjeka, progresivni dijalog u kojem se Bog pokazuje sve bliži, u kojem možemo sve bolje upoznavati njegovo lice, njegov glas, njegovo biće; a čovjek uči prihvaćati da poznaje Boga, da govori s Bogom. Dakle, u ovim smo tjednima, čitajući Sveto pismo, nastojali, iz Svetog pisma, iz toga stalnog dijaloga, učiti kako možemo ući u dodir s Bogom.

Međutim, postoji još jedan dragocjeni “prostor”, drugi dragocjeni “izvor” koji pomaže rasti u molitvi, izvor vode žive koji je usko povezan s prethodnim. Mislim na liturgiju, koja je povlašteno područje u kojem Bog govori svakome od nas, ovdje i sada, i čeka naš odgovor.
Što je liturgija? Ako otvorimo Katekizam Katoličke Crkve – to uvijek dragocjeno i rekao bih nezaobilazno pomagalo – čitamo da riječ “liturgija” izvorno znači “službu naroda i službu u korist narodu” (br. 1069). Ako je kršćanska teologija preuzela tu riječ iz grčkog svijeta, učinila je to očito imajući pred očima Božji narod rođen od Krista koji je raširio svoje ruke na križu da ujedini ljude u miru jednoga Boga. “Služba u korist narodu”, narodu koji ne postoji sam po sebi, već koji se oblikovao zahvaljujući uskrsnom otajstvu Isusa Krista. Naime, Božji narod ne vežu krvne veze, teritorij, pripadnost određenoj naciji, već se uvijek rađa iz djela Sina Božjega i iz zajedništva s Ocem koje nam on daje.
Katekizam usto ističe da “u kršćanskoj predaji to (riječ “liturgija”) znači da narod Božji sudjeluje u ‘Božjem djelu'”, jer Božji narod kao takav postoji samo po Božjem djelu.
Na to nas je podsjetio tijek samoga Drugog vatikanskog koncila koji je svoje radove, koji su započeli prije nekih pedesetak godina, započeo raspravom o shemi o svetoj liturgiji, koja je svečano odobrena 4. prosinca 1963. To što je dokument o liturgiji bio prvi rezultat koncilskog zasjedanja neki su možda smatrali pukom slučajnošću. Među brojnim nacrtima, tekst o liturgiji se činio najmanje kontroverznim i upravo zato je mogao predstavljati neku vrstu vježbe za učenje metodologije rada na koncilu. No nema nikakve sumnje da se ono što se na prvi pogled moglo činiti slučajnošću, pokazalo ispravnom odlukom, također počevši od hijerarhije najvažnijih tema i zadaća Crkve. Započinjući, naime, temom “liturgija” Koncil je vrlo jasno iznio na vidjelo da Bogu pripada prvo mjesto, da on ima apsolutni prioritet. Bog je prije svega: to je ono što nam poručuje odluka Koncila da u svom radu krene od liturgije. Tamo gdje pogled na Boga nema presudno značenje, sve drugo gubi svoju orijentiranost. Temeljni kriterij za liturgiju je njezina usmjerenost na Boga, da bi mogla tako sudjelovati u samom njegovom djelu.
No možemo se zapitati: koje je to Božje djelo u kojem smo pozvani sudjelovati? Odgovor koji nam na to pitanje pruža koncilska konstitucija o svetoj liturgiji je naizgled dvojak. U broju 5 se, naime, ističe da su Božje djelo njegova povijesna djelovanja koja nam donose spasenje, a koja svoj vrhunac imaju u smrti i uskrsnuću Isusa Krista; no u broju 7 ista konstitucija definira upravo slavljenje liturgije kao “Kristovo djelo”. No zapravo, ta dva značenja su neraskidivo povezana. Ako se zapitamo tko spašava svijet i čovjeka, jedini je odgovor: Isus Nazarećanin, Gospodin i Krist, raspeti i uskrsli. A gdje se za nas, za mene danas uprisutnjuje otajstvo smrti i uskrsnuća Krista, koji donosi spasenje? Odgovor glasi: u Kristovu djelovanju po Crkvi, u liturgiji, navlastito u sakramentu euharistije, koji uprisutnjuje žrtveni prinos Sina Božjega, koji nas je otkupio; u sakramentu pomirenja, u kojem se prelazi iz smrti grijeha na novi život; u drugim sakramentalnim činima koji nas posvećuju (usp. Presbyterorum ordinis, 5). Tako, uskrsno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća je središte liturgijske teologije Koncila.

Učinimo još jedan korak dalje te se zapitajmo: na koji način postaje moguće to uprisutnjivanje Kristova uskrsnog otajstva? Blaženi Ivan Pavao II., 25 godina od konstitucije Sacrosanctum Concilium, je napisao: “Da bi uprisutnio svoje uskrsno otajstvo, Krist je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, osobito u bogoslužnim činima. Liturgija je, samim tim, povlašteno mjesto susreta vjernika s Bogom i s onim kojeg je on poslao, Isusom Kristom (usp. Iv 17, 3)” (Vicesimus quintus annus, 7). Slično tome u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo slijedeće: “Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi” (1153). Zato je glavni preduvjet za dobro slavljenje euharistije taj da postoje molitva i razgovor s Bogom, nadasve slušanje nakon kojeg slijedi odgovor. Sveti Benedikt u svojem Pravilu, govoreći o molitvi Psalama, svojim monasima stavlja na srce: mens concordet voci, “neka se naš duh slaže s našim glasom”. Svetac uči da u molitvi psalama riječi moraju prednjačiti našem duhu. Obično se ne događa tako, jer najprije moramo razmišljati a zatim se to što smo razmišljali pretače u riječ. Ovdje, međutim, u liturgiji, je obratno, riječ ima prednost. Bog nam je dao riječi i sveta liturgija nam pruža riječi; mi moramo ući u riječi, u njihovo značenje, prihvatiti ih u nama, dovesti se u sklad s njima; tako postajemo djeca Božja, slični Bogu. Kao što podsjeća Sacrocanctum Concilium, da bi se zajamčilo potpunu djelotvornost slavlja, “nužno je da vjernici pristupaju svetome bogoslužju s raspoloženjem pravog duha, a svoju pamet usklade s glasom te da surađuju s višnjom milošću, kako je ne bi uzalud primali” (11). Temeljna, primarna sastavnica dijaloga s Bogom u liturgiji, jest usklađenost između onoga što govorimo ustima i onoga što nosimo u srcu. Ulazeći u riječi velike povijesti molitve mi smo sami suobličeni duhu tih riječi i postajemo kadri govoriti s Bogom.
U vezi s tim želim samo spomenuti jedan od momenata, koji nas, tijekom same liturgije, poziva i pomaže pronaći taj sklad, to suobličavanje onome što slušamo, govorimo i činimo u liturgijskom slavlju. Tu mislim na poziv koji predslavitelj izgovara prije euharistijske molitve: “Sursum corda”, izdignimo naša srca iznad zbrke naših briga, naših želja, naših tjeskoba, naših rastresenosti. Naše srce, ono duboko u nama samima, naša intima, mora se poučljivo otvoriti Božjoj riječi i sabrati se u molitvi Crkve, da primi svoju usmjerenost prema Bogu od samih riječi koje sluša i govori. Pogled srca se mora upraviti prema Gospodinu, koji je među nama: to je temeljna raspoloživost.
Kada živimo liturgiju tim temeljnim stavom, naše srce kao da je oslobođeno sile teže, koja ga vuče prema dolje, i uzdiže se u svojoj nutrini prema gore, prema istini i ljubavi, prema Bogu. Kao što podsjeća Katekizam Katoličke Crkve: “Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli. Oci duhovnog života uspoređuju ponekad srce s oltarom” (2655): altare Dei est cor nostrum.
Dragi prijatelji, liturgiju slavimo i živimo dobro jedino ako smo u molitvenom stavu, a ne ako želimo “činiti nešto” radi toga da nas drugi vide ili da budemo nečim zaposleni, već ako usmjerimo svoje srce k Bogu i ako smo u stavu molitve pridružujući se Kristovu otajstvu i njegovu razgovoru Sina s Ocem. Sam Bog nas uči moliti, kao što kaže sveti Pavao (usp. Rim 8, 26). On sam nam je dao prikladne riječi kojima ćemo mu se obratiti, riječi koje susrećemo u Psaltiru, u velikim molitvama svete liturgije i u samom euharistijskom slavlju. Molimo Gospodina da budemo iz dana u dan sve svjesniji činjenice da je liturgija djelo Boga i čovjeka; molitva koja izvire iz Duha Svetoga i iz nas, potpuno je usmjerena Ocu, u jedinstvu sa Sinom Božjim koji je postao čovjekom (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2564). Hvala!