Papin angelus u nedjelju 12. studenoga 1995.

LITURGIJSKA OBNOVA – NAJPREPOZNATLJIVIJI PLOD DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

Predraga braćo i sestre!
1. Živo je sjećanje na duboki utisak što su ga proizvele liturgijske novosti koje je Koncil uveo. Upravo su se po obrednim promjenama mnogi ljudi – kršćani ili ne – po prvi put susreli s koncilskim podanašnjenjem.
Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium prihvaćena 4. prosinca 1963., bila je u stanovitom smislu “prvina” Drugoga vatikanskog koncila. Mnogo više od provođenja jednostavne vanjske obnove bogoslužja, ta je konstitucija htjela u kršćansku zajednicu unijeti novu svijest o liturgiji kao o “vrhuncu kojemu teži djelatnost cijele Crkve i ujedno izvoru iz kojega proistječe sva njezina snaga” (SC 10).
Doista – kao što je i sam Koncil podsjetio – nije sve u liturgiji (usp. SC 9). Ona se uklapa među višestruke protege crkvenoga života, dok u kršćanima pretpostavlja i zahtjeva neprekidni hod obraćanja i obrazovanja, dosljednosti i svjedočenja. Ali, unutar tih osobnih i zajedničarskih odrednica liturgiji se mora priznati doista središnja važnost.

2. Razlog te središnje važnosti dobro prikazuje Konstitucija kad stavlja liturgiju u obzorje povijesti spasenja. U usporedbi s višestrukim oblicima molitve, liturgijska molitva ima sasvim posebno mjesto, ne samo zbog toga što je to javna molitva Crkve, nego nadasve zbog toga što je pravo posadašnjenje, i u stanovitom smislu znakovno nastavljanje čudesnih djela što ih Bog izvodi za ljudsko spasenje. To je posebice istinito u sakramentima, najosobitije u euharistiji, gdje Krist sam sebe uprisutnjuje kao Vrhovnoga svećenika i Žrtvu Novoga saveza. Ono što se je jednom zauvijek dogodilo u njegovoj smrti i uskrsnuću, sakramentski se opet ponazočuje i ponovno živi u obredu. Tako Crkva koja slavi postaje primalac i prijenosnik milosti svima koji s potrebnim raspoloženjem pristupaju sakramentima te primaju plodove posvećenja i spasenja.
Doista su bile mudre koncilske odredbe da liturgija postane sve znakovitija i djelotvornija, prilagođujući obrede njezinom vjerskom značenju, ulijevajući obnovljenu snagu proglašavanju riječi Božje, ohrabrujući djelatnije sudjelovanje vjernika i promičući različite oblike liturgijskog posluživanja koji, dok izrazuju bogatstvo crkvenih karizmi i službi, rječito pokazuju kako je liturgija zajednički čin Krista i Crkve. Presudan je bio i poticaj na prilagođivanje obreda razlieitim jezicima i uljudbama, kako bi Crkva mogla također u liturgiji potpuno izražavati svoj sveopći značaj. Tim obnovama Crkva se nije odcijepila od svoje predaje, nego je dapače potpuno izložila njezina bogatstva i zahtjeve.

3. Upravimo pogled u Svetu Djevicu koja je živjela na samim izvorima Novoga saveza, sudjelujući u novom bogoslužju “u duhu i istini” (Iv 4, 23). Neka nam Marija pomogne doživljavati liturgiju u cijelom njezinom značenju, u suglasju s nebeskom liturgijom. Neka nas nadasve potakne slaviti unutrašnjim sudjelovanjem da svetost prosvijetli naše življenje i da se preobrazi lice cijele Crkve.