Zagreb, (IKA) – Tema novoga, šestog ovogodišnjeg broja liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo”, koji se odnosi na razdoblje od 17. lipnja do 14. srpnja, je “Liturgijsko posuđe”. U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako je dragocjenost mnogih liturgijskih predmeta, čuvanih kao iznimno vrijedno kulturalno blago, izrasla iz bogatstva vjere koja je uzvišenim teološkim istinama umjela dati zadivljujuće forme. I umjetničko stvaranje i zanatsko oblikovanje liturgijskih predmeta bili su vođeni teološkim osmišljavanjem, pa i onda kada je teološka misao bila usmjeravana duhom pobožnosti vjerničkoga puka. No, nosi li današnje liturgijsko posuđe tu govorljivost vjere; koja ga misao oblikuje, pita Crnčević.
U zlokobnomu priželjkivanju pojedinih suvremenika da bi se život Crkve trebao ponovno “vratiti u sakristije”, postoji ipak jedna dobra želja: u sakristijama i u onomu što se u njima čuva trebalo bi biti očitovano ono što Crkva jest te kako vjeruje. Pogled u naše sakristije i na posuđe koje se onamo čuva pokazuje, međutim, da su iz sakristije doista “izišli” i Crkva i teologija. Zato priželjkujemo “povratak u sakristiju”, u kojoj će Crkva obnavljati i očitovati svijest o samoj sebi, a teološka misao davati forme onomu što zajednica krštenika vjeruje i čime proslavlja otajstva vjere, zaključuje urednik, te u duhu teme broja nastavlja tekstom “Kalež – slika smisla i forme slavlja. Poticaji za teološko čitanje forme kaleža”. Autor ističe, kako među obrednim predmetima kršćanske liturgije kalež, zacijelo, stoji na samome početku oblikovanja slavlja. Može se reći da je ta “čaša” vrlo rano postala “posebnom čašom”, namijenjenom samo slavlju euharistije, pa je razumljivo da je iz obrednoga i teološkoga konteksta otajstva euharistije poprimila i vlastitu formu. No, euharistijska čaša, kalež, nije samo obredna posuda ili predmet, upozorava Crnčević, te pojašnjava značenja koja se pridaju čaši i njezinoj obrednoj uporabi u biblijskoj tradiciji.
“Liturgijsko posuđe. Forma i smisao pred ‘dizajniranjem'” naslov je teksta Ivana Šaška. Autor ističe kako se desetljećima nije posvećivala niti se danas posvećuje u dostatnoj mjeri važnost osmišljenom liturgijskom pristupu pri izradi liturgijskih predmeta, među kojima posuđe ima povlašteno mjesto. Razlog zašto nije bilo većih istraživanja i pokušaja leži vjerojatno dijelom i u tome što se liturgijska obnova ponajprije bavila liturgijskim tekstovima i svime što je povezano s njima.
Stoga Šaško na pitanje “odakle krenuti prema novomu”, upućuje na sustavnost, koja bi prije svega trebala obuhvatiti stanovitu raščlambu postojećih oblika liturgijskoga posuđa u svjetlu novih teološko-liturgijskih naglasaka. Sustavnost će se morati osvrnuti na način na koji se pristupa pitanju liturgijskoga posuđa, što je moguće učiniti barem na četiri područja: korištenje posuđa iz neliturgijske uporabe u svakidašnjemu životu; uporaba već postojećega liturgijskog posuđa koje mijenja svoju formu također je korištena, kao neka vrsta “recikliranja”; uporaba novoga posuđa prema starome uzoru; te uporaba novoga posuđa, obilježenoga kulturom svakidašnjice.
Homiletsko razmišljanje uz 11. nedjelju kroz godinu “Plodovi, a ne cvjetovi” potpisuje Slavko Slišković. Uz svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja tekstom “Ljepota jednog rođenja i imena” razmišlja Ivan Šaško, a uz svetkovinu sv. Petra i Pavla Ivica Raguž tekstom “Žestina i slabost u Isusu Kristu”. Željko Tanjić razmišlja uz 13. nedjelju kroz godinu tekstom “Vjera – pitanje života i smrti”, a uz 14. nedjelju kroz godinu tekstom “Osporavanje i prijezir” razmišlja Ante Crnčević. Tu je i “Razmišljanje uz ‘otajstvo’ Srca Isusova (prema: Iv 19, 31-37)” Ante Vučkovića.
Rubrika “pisma čitatelja” pojašnjava smisao vela na posudi s posvećenim hostijama.