Vilnius, (IKA) – Vojni biskup Juraj Jezerinac i generalni vikar Vojnoga ordinarijata mons. Josip Šantić posjetili su od 5. do 8. rujna, na poziv vojnog ordinarija, Republiku Litvu i sudjelovali u proslavi 400. obljetnice nacionalnog svetišta BDM u Šilovi.
Litva je jedna od bivših sovjetskih republika, osamostalila se u ožujku 1991. godine, članica je EU i NATO-a. Ima oko 3,5 milijuna stanovnika, od toga oko 85% Litavci katolici, oko 6% Rusa i oko 7% Poljaka. Ta zemlja na Baltiku je pješčana ravnica i 70% pokrivena šumama. Litavci su posljednji od europskih naroda pokršteni. Tek u 15. stoljeću dominikanci počinju naviještati Radosnu vijest te su zajedno sa skupinom franjevaca morali to sjeme zaliti vlastitom krvlju. Na mjestu mučeništva u Vilniusu, glavnome gradu Litve, bila su podignuta tri križa koja je osvajačka sovjetska vlast porušila a kao znak te rušilačke moći ostali su polomljeni križevi u podnožju sljemena, a na samom brežuljku podignuti su novi križevi. Na mnogim mjestima ostaci su teških vremena kada je Litva bila samo dio Sovjetskog Saveza. U glavnom gradu crkva Sv. Kazimira, velikog sveca i kralja Litve, bila pretvorena u muzej ateizma a sadašnja katedrala u umjetničku galeriju. Isusovačka crkva bila je smetlište a samostan je pretvoren u biblioteku. Danas se Litva doživljava dvojako: kao zemlja puna ostataka prošlih vremena kada je Sovjetski Savez pokušavao nekakvim novim “oslobođenjem” graditi “raj na zemlji” bez Boga; i kao ona druga, koja je prisutna na svakom koraku zahvaljivanjem Bogu za dar slobode koja je započela proglašenjem neovisnosti u ožujku 1991. godine. To je najvidljivije na Brdu Križeva kod grada Šiaulija. Šiauliu je grad koji je bio zamišljen od tadašnjih vlasti kao grad bez crkve, grad budućnosti, naše Ploče ili u Poljskoj Nova Huta. Sve je moralo biti izgrađeno po socijalističkom modelu. Duhovna vertikala bila je izbačena iz vizure grada. Na mjestu gdje se nalazi Brdo Križeva polovinom 19. stoljeća dogodilo se ukazanje koje nije ostavilo pismeni trag, ali su ljudi rado dolazili na to mjesto i kao spomen na svoje hodočašćenje ostavljali su križeve i krunice. Posebno su se hodočašća umnožila u tijeku I. i II: svjetskog rata te je od križeva nastao brežuljak. Padom Litve pod sovjetsku vlast zabranjena su i teško kažnjavana, sve do sibirskih progona, hodočašća na to mjesto. Ali, narod je i dalje dolazio uz sve straže i sve zabrane te sva progonstva. Vlasti su tri puta buldožerom poravnale to sveto brdo, uništile križeve, proširile rijeku s jedne strane a s druge postavile žicu i stražu. No, narod je i po cijenu vlastita života dolazio. Da bi još više ponizili to mjesto tu su bacali leševe od životinja. Ni to nije moglo spriječiti vjernike da dolaze. Po dolasku slobode brdo je još više izraslo i danas još uvijek raste, više od milijun križeva iz cijelog svijeta.
Na to je brdo hrvatsko izaslanstvo postavilo i našu krunicu s križem iz Domovinskog rata. Tu je i Papin križ koji je darovao poslije euharistijskog slavlja koje je slavio na tom mjestu 1993. godine. Na podnožju križa piše: “Zahvalan sam litavskom narodu za svjedočanstvo vjere koje je pokazivao kroz povijest na ovome mjestu. Ivan Pavao II”.
Franjevci ističu da ljudi tu dolaze “ispovjediti svoju vjeru i zahvaliti za dar slobode”. U blizini je, na Papinu inicijativu, podignut franjevački samostan. U knjigu dojmova biskup Jezerinac i mons. Šantić zabilježili su: “Na poziv Vojnog ordinarija Litve pohodili smo ovo sveto mjesto vjere i ponosa litavskog naroda. Povijest je Litve i Hrvatske, barem u posljednjim stoljećima, toliko bliska ali ono što je održalo jedan i drugi narod jest ljubav prema Bogu, štovanje sv. Križa i velika ljubav prema Bogorodici. Čini nam se da ove vrednote treba i danas isticati jer Bog se utjelovljuje u konkretnom narodu po znakovima kulture tog naroda i želi nam i danas progovoriti jezikom i znakovima koji su nam razumljivi po predaji starih. Na tu nakanu molit ćemo ovih hodočasničkih dana da Bog sačuva i Litvu i Hrvatsku da bi bili dobro sjeme u zajednici Europe, dobro sjeme Isusa Krista koje donosi stostruki plod”.
Slično je i u obližnjem gradu Šiauliu, gdje je Crkva bila osuđena na nestanak. Gomila kamenja na vrhu koje se nalazi križ u blizini crkve-katedrale, u kojoj predsjeda biskup Eugenius Bartulis, koji uz svoju biskupiju vodi i Vojni ordinarijat, predstavlja spomen na Litavce koji su skončali svoj život u gulazima Sibira, iz svake obitelji barem po jedan član završio je svoj život u sibirskom progonstvu. Danas mladi Litavci hodočaste u Sibir na mjestima pogibije svojih zemljaka, donose kamenove i tako grade svoj “zid boli”.

S brda Križeva krenulo je hodočašće prema nacionalnom svetištu Šilova, gdje se već 400 godina časti lik Gospe zaštitnice Litve. To svetište, kao ni ono Gospe od zlatnih vratiju u glavnom gradu ni Sovjeti nisu mogli uništiti, uz sve represije narod je dolazio Majci. Hodočasnicima koji će pješačiti oko 170 kilometara u četiri dana pridružili su se i hodočasnici Litavci koji su u svibnju krenuli iz Lurda i do cilja propješačili 4000 kilometara. Ove godine slavi se veliki jubilej 400 godina svetišta. Svečano slavlje predvodio je mjesni nadbiskup i metropolit uz sudjelovanje svih litavskih biskupa, apostolskog nuncija, izaslanika Poljske BK u pratnji poljskih vojnika i hrvatskoga vojnog ordinarija. Mnoštvu hodočasnika i svećenika nadbiskup je govorio o novim vremenima koja su potrebna onog istog žara koje je imao litavski narod u svojoj povijesti, čuvajući vjernost Kristu i Bogorodici. Na kraju liturgije otkriven je spomenik papi Ivanu Pavlu II. na spomen kada je prije 15 godina na istom mjestu slavio bogoslužje uz riječi o velikom Papi koji je razumio malog čovjeka koji je patio u tom paklu komunističkog jednoumlja.
Pohod Litvi biskup i generalni vikar završili su u razgovoru s admiralom Kestutisom Macijauskasom, koji im je govorio o važnoj ulozi vojnog kapelana u oružanim snagama te o mogućnosti da kapelan u suradnji sa zapovjednicima pridonosi dobru vojnika i njihovih obitelji.