Vatikan, (IKA) – Osim svetkovine Gospe Lurdske i Svjetskog dana bolesnika 11. veljače u Vatikanu se slavi i 80.obljetnica osnutka Države Grada Vatikana, sjedišta vremenske vlasti Crkve. Benedikt XVI. je ipak i danas održao opću audijenciju na kojoj je sudjelovalo oko 8000 hodočasnika.
Nakon ciklusa o apostolima, prvokršćanskim ocima i posljednjem apostolu Pavlu, Benedikt XVI. danas je započeo novi ciklus kateheza o crkvenim ocima iz srednjega vijeka, počevši s u javnosti malo poznatim pustinjakom sv. Ivanom Klimakom, koji je živio krajem šestog i početkom sedmog stoljeća. Na Sinaju je vodio zajednicu monaha. Postao je poznat po svom djelu “Ljestve”, u kojem iznosi svojevrsni “plan i program” duhovnog života po stupnjevima, iznoseći i put monaha, koji se odriče svjetovnih i materijalnih dobara i teži savršenosti u ljubavi. Taj se put sastoji od 30 stepenica, koje jedna s drugom usko povezane. Na vrhu se nalaze tri teološke kreposti: vjera, nada i ljubav. Papa je istaknuo kako te kreposti nisu namijenjene samo manjem broju duhovnih velikana, već je to Božji dar na kojem raste naš život, početak i svršetak, polazište i cilj. Papa Ratzinger pitao se, nastojeći aktualizirati tog crkvenog naučitelja, može li djelo jednog monaha, koji je živio prije 1400 godina nešto reći i nama? Može li životni put čovjeka koji je sav svoj život proveo na gori Sinaj u jednom dalekom vremenu imati kakvu aktualnost za nas? U prvi mah može se činiti da bi odgovor mogao biti “ne”, jer je Ivan Klimak živio daleko prije od nas. Ali ako promotrimo malo pobliže, vidimo da je taj monaški život samo veliki znak krsnog života, života kojim žive kršćani. Pokazuje, tako reći, velikim slovima ono što mi iz dana u dan pišemo malim slovima. Riječ je o proročkom simbolu koji označuje što je život krštenika, u zajedništvu s Kristom, s njegovom smrću i uskrsnućem. Za mene je posebno važna činjenica da je vrh “Ljestava”, da su te posljednje stepenice istodobno temeljne, početne i najjednostavnije kreposti: vjera, ufanje i ljubav. To nisu kreposti koje mogu postići samo duhovnih junaci, već su Božji dar svim krštenicima: u njima raste također naš život. Početak je ujedno i kraj, polazište je ujedno cilj: čitavo putovanje ide uvijek prema sve dubljem ostvarenju vjere, nade i ljubavi. U tim je krepostima prisutan čitav uspon. Temeljna je vjera jer ta krepost podrazumijeva da se odreknem svoje nadmenosti, svoje misli; svoje težnje da sam sudim i prosuđujem, ne oslanjajući se na druge. Nužan je taj hod prema poniznosti, prema duhovnom djetinjstvu: treba se izdići iznad stava onoga koji govori: ja znam bolje, u ovom vijeku u kojem živim, no što su mogli znati oni koji su živjeli nekoć. Treba se, naprotiv, pouzdati samo u Sveto pismo, u Gospodinovu riječ, ponizno se prikloniti obzoru vjere te tako zakoračiti u beskrajnu širinu univerzalnog svijeta, Božjeg svijeta. Na taj se način širi naša duša, raste osjetljivost srca prema Bogu. S pravom kaže Ivan Klimak da nas samo nada čini sposobnima živjeti ljubavi. U nadi se izdižemo iznad svakodnevnih stvari, ne očekujemo uspjeh na ovoj zemlji, već očekujemo na kraju objavu samoga Boga. Samo u toj širini naše duše, u toj autotranscendenciji (nadilaženju ili izdizanju iznad samoga sebe), naš život postaje veliki i možemo podnijeti svakodnevne muke i razočaranja, možemo biti dobri s drugim ne očekujući nagradu. Samo ako postoji Bog, ta velika nada kojoj težim, mogu svakoga dana činiti male korake u svome životu i tako naučiti ljubiti. U ljubavi se krije tajna molitve, osobnog poznavanja Isusa: jednostavna molitve, koja želi samo dotaknuti srce božanskog Učitelja. I tako čovjek otvara vlastito srce, uči se od njega njegovoj dobroti, njegovoj ljubavi. Koristimo dakle taj “uspon” vjere, nade i ljubavi; prispjet ćemo tako pravom životu, zaključio je Papa u današnjoj katehezi posvećenoj Ivanu Klimaku.