Velika, (IKA) – Nakon svetkovine sv. Lovre, bogoslovi Požeške biskupije započeli su kao i proteklih godina svoj ljetni susret u Velikoj, pod vodstvom Roberta Mokrog, biskupskog delegata za bogoslove. U srijedu 12. kolovoza pohodio ih je biskup Antun Škvorčević i s njima slavio misu. U euharistijskom slavlju sudjelovali su i domaći župnik Mario Sanić te biskupov tajnik Krunoslav Juraković.
U uvodu misnog slavlja biskup je istaknuo važnost susreta bogoslova u njihovoj mjesnoj Crkvi, iz koje su izrasli i za koju se spremaju biti svećenici, s ciljem što boljeg međusobnog upoznavanja i molitvenog učvršćivanja u duhovnom pozivu. Kazao je da im se pridružuje svojom molitvom kako bi trag Božjeg poziva bio snažan u njihovim srcima, rastao, bio njihova radost, smisao i cilj života. Pozvao ih je da se povjere Isusovoj Majci koja se osobito štuje u Velikoj.
Tumačeći liturgijsko čitanje iz Ponovljenog zakona, biskup je u homiliji predstavio lik Mojsija, o kojem Sveto pismo govori biranim riječima. Upozorio je da čitanje opisuje Mojsija kao čovjeka koji je s Bogom razgovarao licem u lice, istaknuvši da lice na svoj način očituje cijelu osobu i da se nebo nerijetko naziva gledanjem Boga licem u lice, čime se označava posvemašnje zajedništvo između Boga i čovjeka. Dodao je kako je Isus Krist vidljivo Božje lice te da nas drugovanje s njime i razgovor licem u lice uvodi u takvo zajedništvo s Bogom u kojem se ostvarujemo u punini svoje ljudskosti.
Biskup je zapitao bogoslove u čije lice su oni zagledani i istaknuo važnost njihove trajne duboke povezanosti s Isusom Kristom, izvorom i smislom njihova poziva. U tumačenju Mojsijeva lika biskup je kazao kako je iz razgovora s Bogom licem u lice on postao dionikom objave Božjih nauma o svom narodu i njihov izvršitelj i kako je to sa sobom nosilo mnoge poteškoće jer se Božje djelo teško probija u ranjenom ljudskom stanju te da je to Mojsija dovelo do sumnje u ostvarenje Božjih obećanja, i on radi toga neće uvesti narod u obećanu zemlju, nego Jozua, sin Nunov. Podsjetio je na pjesmu Silvija Strahimira Kranjčevića o Mojsiju u kojoj on kaže “Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati”. Rekao je bogoslovima da je njihovo zvanje određeni ideal koji je u njih usadio Bog, zvijezda vodilja te da nastoje tako duhovno živjeti da ga nikada ne izgube s očiju i da u njega ne posumnjaju, nego hrabro idu za njim.
Osvrnuo se potom na prijelaz Židova iz egipatskog ropstva u slobodu, prijelaz preko Crvenoga mora te konačno prijelaz preko rijeke Jordana u obećanu zemlju, koji nije bio omogućen Mojsiju. Kazao je kako svi spomenuti prijelazi bude mnoge asocijacije na druge prijelaze među kojima je i prijelaz iz nevjere u vjeru, a da su svi oni svojevrsna naznaka onoga prijelaza koji se dogodio u Isusu Kristu, u njegovoj smrti i uskrsnuću koji nazivamo pashalno otajstvo. U njemu smo svi mi prešli na drugu obalu života kojoj konačno pripadamo, iz smrti u život, iz tuđine u kuću Očevu. Biskup je potaknuo bogoslove da svakodnevno naprave svojevrsni račun te provjere jesu li dionici Isusova prijelaza ili ih svijet zavodi svojim sustavima koji ih žele sapeti u okove sebičnosti i nemoćne vrtnje u krugu zla. Predočio im je ljepotu svećeništva koje je služenje da se Isusovo pashalno otajstvo, njegov prijelaz iz smrti u život, ostvaruje u ljudima.
Tumačeći prispodobu u evanđelju o pozivu na gozbu, u kojoj se sva trojica pozvanih ispričavaju i odbijaju doći, biskup je ustvrdio kako nam to kazuje da nije svaki Božji poziv uspješan jer čovjek pred njim ostaje slobodan i može izabrati neko drugo opredjeljenje, da je tako i s bogoslovskim duhovnim pozivom. Dodao je kako gospodar ne odustaje od poziva te na mjesto onih koji su odbili on poziva sakate, hrome, sirotinju, ljudski gledano nevrijedne slojeve društva, po kojima ostvaruje svoj naum. Poručio je bogoslovima da ne izdaju Božji poziv, i da se s drugu strane ne boje svojih slabosti, jer Bog po takvima želi očitovati kako se njegovo djelo ne ostvaruje ljudskom nego njegovom moći. Završio je mislima sv. Terezije Avilske, pozivajući bogoslove da se ne bave razgovorima o Bogu, nego da govore Bogu, to jest da u trajnoj molitvi budu uronjeni u svijet njegovih mogućnosti.
Na kraju mise biskup je podsjetio bogoslove na evanđeosku izreku kako je mnogo zvanih a malo odabranih te ih je potaknuo da učine sve što je potrebno da budu među odabranima.