Ljubav i vjernost – temelji saveza između Boga i njegova naroda

Kateheza br. 65 – Hvalite Gospodina, svi narodi
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 116
“Hvalite Jahvu, svi puci, / slavite ga, svi narodi! / Silna je prema nama ljubav njegova, / i vjernost Jahvina ostaje dovijeka!”

1. Nastavljajući naše razmatranje nad tekstovima časoslova vraćamo se već ranije spominjanom psalmu, najkraćoj od svih kompozicija psaltira. To je psalam 116. kojeg smo upravo čuli, svojevrsnom malom himnu, sličnom kratkoj molitvi koja se proširuje u sveopću hvalu Gospodinu. Ono što se objavljuje izražava se s dvije temeljne riječi: ljubav i vjernost (usp. r. 2). Tim se izrazima psalmist uopćeno objašnjava savez između Boga i Izraela, ističući duboki, vjerni i povjerljivi odnos između Gospodina i njegova naroda. Poslušajmo ovdje odjek riječi koje je sam Bog izgovorio na Sinaju prolazeći ispred Mojsija: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (Izl 34,6).

2. Unatoč svojoj kratkoći i jezgrovitosti, psalam 116. dopire do samog srca molitve, koje se sastoji u živome i osobnom susretu i dijalogu s Bogom. U tom događaju otajstvo božanstva otkriva se kao vjernost i ljubav. Psalmist dodaje posebni vidik molitve: iskustvo molitve mora zračiti u svijetu, preobražavajući se u svjedočanstvo pred onima koji nisu naše vjere. Naime, na samom početku obzor se proširuje na “sve puke” i na “sve narode” (usp. Ps 116,1), da pred ljepotom i radošću vjere budu također oni obuzeti željom za upoznavanjem, susretom i hvaljenjem Boga.

3. U tehnološkom svijetu u kojem prijeti iščezavanje svetog, u društvu koje uživa u svojevrsnom samozadovoljstvu, svjedočanstvo molitelja je poput zrake svjetla u tami. U prvom trenutku može samo probuditi radoznalost, potom može navesti promišljenu osobu da se preispita o smislu molitve i, konačno, može potaknuti sve veću želju za iskustvom molitve. Zbog toga, molitva nije nikada usamljeni čin, već teži da se proširi dotle da zahvati čitavi svijet.

4. Mi ćemo sada pratiti psalam 116. riječima velikog oca Istočne Crkve svetog Efrema Sirskog, koji je živio u četvrtom stoljeću. U jednom od svojih himana vjere, četrdesetom, on izražava želju da hvala Bogu nikada ne prestane te da zahvati također “sve one koji shvaćaju božansku istinu”. Evo njegova svjedočanstva: “Gospodine, kako da te moja harfa prestane veličati? / Zar bih mogao učiti svoj jezik nevjeri? / Tvoja je ljubav bila povjerljiva prema mojoj smetenosti, / no moje je srce još uvijek nezahvalno (kitica 9). / Pravo je da čovjek prizna tvoje božanstvo, / i pravedno da nebeski stvorovi hvale tvoje čovještvo; / nebeski su stvorovi bili zadivljeni vidjevši koliko si se učinio neznatnim, / a zemaljski vidjevši koliko si se uzvisio” (str. 10: L#!Arpa dello Spirito, Rim 1999., str. 26-28).

5. U drugom himnu (Nisibovom himnu, 50) sveti Efrem potvrđuje tu svoju zauzetost u trajnoj hvali i govori kako razlog tome treba tražiti u Božjoj ljubavi i milostivosti prema nama, upravo kao što sugerira naš psalam. “Neka se u tebi, Gospodine, moja usta uzmognu iz tišine izdići u hvalu. / Neka naša usta ne budu siromašna hvalom, / neka naše usne ne budu siromašne u ispovijedanju; / neka tvoja hvala treperi u nama! (kitica 2) Jer na Gospodina je korijen naše vjere nacijepljen; / premda daleko, on je ipak blizu u izlijevanju ljubavi. / Neka korijeni naše ljubavi budu u njemu, / neka se punina njegova milosrđa izlije na nas” (usp. isto, str. 77.80).