LJUDSKA PRAVA DJETETA PRIJE ROĐENJA PREMA CRKVENOM ZAKONODAVSTVU I UČITELJSTVU
Nakon kratkog uvoda u prvom dijelu nalazimo malo poznata svjedočanstva crkvenih spisa i istaknutih pisaca, svjedoka vjere, iz prvih kršćanskih stoljeća. Drugi dio iznosi stajališta i odluke Drugoga vatikanskog koncila koje se na to odnose, a treći nastavlja s učenjem suvremenog Učiteljstva. Budući da su stavovi Drugoga vatikanskog koncila kao i papinskih dokumenata nakon njega uglavnom poznati, prenosimo u hrvatskom prijevodu osobito zanimljive ulomke prvoga dijela.

Biološko, moralno i pravno jedinstvo bračnih drugova Bog je htio od samog ustanovljenja braka, čim je čovjeka stvorio kao muškog i ženskog i rekao im neka rastu i neka se množe (usp. Post 1, 27.28) i neka čovjek ne rastavlja ono što je Bog sastavio (usp. Mt 19,5). To je jedinstvo namijenjeno obitelji, ne samo za dobro i usavršavanje samih supruga.
Crkveno pravo je vrlo brzo, crpeći na izvorima Objave, koji omogućuju bolje shvaćanje naravnoga prava (uspr. Veritatis splendor, 30 i 31), sankcioniralo nepovredivost začetoga, koja se nepovredivost ne može dokinuti, tako da Pismo Diogenatu u 2. stoljeću utvrđuje opću nauku i praksu među kršćanima koji se žene i udaju kao i svi drugi, ali se ne razvode, koji poput svih drugih supruga začinju djecu, ali ne odbacuju začeto (ondje, 5,6).
Doista imamo o tome mnogo sigurnih izvora koji su izvan svake sumnje.
Sve od apostolskoga doba pravnu je sigurnost davalo teološko načelo koje Didahe ovako izriče: “Ne ubijaj pobačajem plod svoje utrobe, ne usmrćuj ni već rođeno dijete” (ondje 2,2).
U 2. stoljeću Atenagora izvješćuje da kršćani smatraju ubojicama žene koje uptrebljavaju napitke za izazivanje pobačaja. On sam osuđuje ubojice djece, i one koje u utrobi nosi (usp. Zauzimanje za kršćane, 35,1).
Tertulijan jasno i odlučno naučava da je “priječiti rođenje anticipirano ubojstvo” zato što je “već čovjek onaj koji će to biti” (usp. Apologeticus 9,8).
Koncil u Anciri (g. 314.) potvrđuje osudu pobačaja, ali ublažuje strogost izopćenja, koje je dotle bilo doživotno, svodeći ga na samo 10 godina (Humanius nunc definimus, 21).l
U Pismima sv. Bazilija (godine 330. – 379.) kanoni 2,8,33,57 odnose se na žalosnu pojavu pobačaja. Kanon 2 posebno ističe da osuda pobačaja ne ovisi o tome je li zametak “već oblikovan ili još bezličan”; i to pitanje “mi ne istražujemo”. Kad je pak riječ o trajanju izopćenja, dosta je deset godina, jer je važnije od roka odrediti iscjeljujuću pokoru. Kanonom 8 osuđuju se kao ubojice i žene koje uzimaju otrovne napitke da bi pobacile. Ubojica je i žena koja na cesti ostavi rođeno dijete (kanoni 33 i 57).
Trulski koncil (g. 691.) kaže da s u ubojice kako oni koji daju otrovne napitke tako i žene koje ih uzimaju da bi pobacile.
Etipska Crkva je svoje ponašanje u tome pitanju temeljila na kanonima sv. Bazilija, koji je utvrdio vrlo stroge kazne za one koji izazivaju pobačaj: “Ako koji čovjek izazove otrovnim napitkom da žena pobaci plod, treba biti izopćen iz Crkve dokle je god živ, te je tek na kraju života u teškoj bolesti dostojan primiti svete tajne”. Armenska Crkva je donijela zakone i protiv preljubnika koji izazovu pobačaj da trudnoća ne otkrije njihov grijeh. I oni i žena koja je pobacila trebaju “s velikim bolom u duši vršiti pokoru” (Usp kan. 18 Apostola Tadeja).
Sve do našeg doba kanonski zakoni Katoličke Crkve oštro osuđuju pobačaj oslanjajući se na načela: “Koji se u utrobi, shvaćaju se kao već postojeći” (D. 9.5.26) i “Nascitursu pro iam nato hambetur” (Koji se ima roditi kao da se već rodio. I samo rimsko pravo smatralo je začeto a još nerođeni dijete osobom i stoga vršiteljem prava, tako da je moglo biti vlasnikom oporukom mu namijenjenih dobara. “To načelo”, pisao je toga poznati Giorgio La Pira i članku objavljenomu “L#!osservatore romano 19. ožujka g. 1975. “koje je stvaralačka rimska pravna mudrost augustovog doba unijela u sustav građanskog prava, proizvelo je kvalitetnu promjenu ne samo rimskog nego i svjetskog društvenog i pravnog mišljenja, a s kršćanstvom je postalo jedno od općih ustrojstvenih temelja sustava nepovredivih ljudskih prava: prava na život!”