Rim, (IKA) – Prije četrdeset godina, 25. srpnja 1968. godine, papa Pavao VI. potpisao je encikliku Humanae vitae, koja je odbacila umjetnu kontracepciju, hedonizam i politike obiteljskoga planiranja, koje bogate zemlje često nameću siromašnim državama. Čim je 29. srpnja objavljen tekst, izazvao je nezapamćenu oporbu unutar same Katoličke Crkve, stoga se Sveti Otac odlučio za manje svečan oblik enciklike, vjerojatno da ne bi papinski autoritet previše izložio beskorisnim pritiscima. Rijetko je u nedavnoj povijesti Učiteljstva – napisao je 1995. godine kardinal Joseph Ratzinger – jedan tekst postao znak protivljenja kao ova enciklika, koju je nakon teške odluke napisao papa Pavao VI. Brojni su čimbenici pridonijeli izazivanju neslaganja i polemičkih reakcija, od u onim godinama složenoga kulturnoga ozračja do ogromnih ekonomskih interesa, istaknuo je u uvodniku poluslužbenoga vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano od 25. srpnja njegov odgovorni urednik Giovanni Maria Vian.
Papa Montini, odnosno Pavao VI., ipak nije promijenio svoje mišljenje o tome kritičnom pitanju. Čak je nekoliko tjedana prije smrti, govoreći 23 lipnja 1978. godine kardinalskom zboru, ustvrdio da su “nakon potvrda pristiglih od ozbiljne znanosti”, onda donesene odluke kako bi se, sukladno II. vatikanskome saboru, potvrdilo načelo poštovanja naravnih zakona kao i ono “svjesnoga i etički odgovornoga očinstva”. A u govoru na svetkovinu svetih Petra i Pavla, izričito predstavljenom kao bilanca pontifikata, Pavao VI. citirao je enciklike Populorum progressio i Humanae vitae kao očitovanja zaštite ljudskoga života, nazvavši ih nezaobilaznim čimbenikom u službi istine vjere. Podrugljivo nazvan, “enciklikom pilule”, Papin dokument – u kontinuitetu s učiteljstvom pape Pija XI. i naročito pape Pija XII., na koje se namjerno poziva saborska konstitucija Gaudium et spes, dosljedan je s važnim saborskim viđenjima o braku, ali unatoč tome bio je zatrpan polemikama. Danas se, pred zastrašujućim razvojem genetske inženjerije, enciklika Humanae vitae pokazuje lucidnom i proročkom kada izjavljuje da “ako se poslanje rađanja života ne želi izložiti proizvoljnosti ljudi, onda se ljudskoj vlasti neizbježno moraju odrediti neprekoračive granice nad tijelom i njegovim funkcijama; granice koje ni jedan čovjek, pojedinac ili nositelj vlasti, ne smije prekoračiti, primijetio je Vian.
Oluja podignuta protiv enciklike Pavla VI. zatamnila je naučavanje o braku, opisanom kao “efekt slučaja ili proizvod evolucije nesvjesnih naravnih sila”, ali ustanovljen od Boga. Sakrament je za kršćane, a brak je – opetovano ističe enciklika Humanae vitae – prije svega cjelovita ljudska ljubav, to znači osjetilna i duhovna, posve poseban oblik osobnoga prijateljstva, u kojem supružnici velikodušno dijele svaku stvar. Enciklici je prethodio rad Papinskoga povjerenstva za proučavanje stanovništva, obitelji i rađanja, koji je odobren većinom bez protivljenja u korist dopuštenosti kontracepcije u okviru “odgovornoga očinstva”. Papa Pavao VI. ipak se nije osjećao vezan tim zaključcima, a bio je napadnut i kritiziran zbog svoje odluke. No, nepravedno bi bilo ne spomenuti konsenzuse, piše Vian. Jean Guitton u L’Osservatore Romano od 6. rujna 1968. nazvao je encikliku “odlučnom ali ne zaključenom”, jer “premda govori o uskome putu” pokazuje “put otvoren prema budućnosti”, dok je kardinal isusovac Jean Danielou istaknuo kako je dokument “pridonio da osjetimo sveti karakter ljudske ljubavi”, buneći se protiv tehnokracije, dodao je Vian.
Kao istinski znak protivljenja, enciklika Humane vitae ne spominje se rado, naravno zbog njenog učenja, zahtjevnog i protiv struje. Ona također ne koristi poznatoj igri koja jednog papu suprotstavlja drugome; možda ta metoda može biti korisna u historiografiji za isticanje očitih razlika, ali ju treba odbaciti ako se zlonamjerno rabi, kako se neprestano čini naročito u medijskoj panorami. Istinski pobornici Pavla VI. bili su kardinal Karol Wojtyla, krakovski nadbiskup koji je u proširenome povjerenstvu odigrao važnu ulogu, a svojim je učiteljstvom puno pridonio razvoju misli o tijelu i spolnosti, te Joseph Ratzineger kojeg je Pavao VI. imenovao kardinalom. Enciklika je očitovanje živoga kontinuiteta kršćanskog gledanja na nadziranje rađanja, koje je već 23. lipnja 1964. godine Papa nazvao “do krajnosti teškim” jer “dira osjećaje i interese koji su najbliži iskustvu muškarca i žene”, zaključio je Vian.