Rim, 21. 4. 1999. (IKA) – Opaka praksa krvi i deportacija. Tako “L’Osservatore Romano” u dvobroju 19/20. travnja naslovljava članak iz pera novinara Giorgia Rumija s nadnaslovom “Etnička se mržnja događa pred našim očima”, u kojemu taj novinar piše o tome kako je nekad, čak i u vođenju rata, postojala “vojnička čast”. Zbog te časti, sukobljene su strane nastojale poštivati civile i, koliko je to bilo moguće, zaštititi ih od ratnih djelovanja, a i sami su se političari trudili da nečasnim djelima ne ugroze svoje “dostojanstveno pravo” na zastupanje vlastitoga naroda.
No, u ovome se stoljeću sve promijenilo, piše Rumi. Kakvo čudo da su onda, u ovome stoljeću tehnologije, u stoljeću koje ne poštuje niti “kavalirsku etiku” “nastali koncentracijski logori gdje su u masama dovodili Bure jer su se protivili Britanskom imperiju, dok je sve nastavljeno u Belgiji gdje se sila upotrebljavala protiv civila, potom protiv talijanske prisutnosti na području Trenta, da ne govorimo uopće o onome što se dogodilo u srednjoj i istočnoj Europi. Sve je nastavljeno u Ruhru protiv Njemaca, a potom protiv manjina koje su već prevladavale sve do 1914. na granicama ugaslih Imperija. Pretužni je to katalog zadanih i pretrpljenih progona, od kojih je teško bilo koga osloboditi.” Tako su sila i rat postali gotovo jedinim sredstvom da se dođe do mira, nastavlja Rumi, a svijet nije ništa naučio ni iz progona Židova u doba II. svjetskog rata. “Još gore”, piše Rumi, jer i “nakon II. svjetskoga rata mir počivao na uklanjanju ili progonu etničkoga elementa koji je smetao zbijenosti vladajućih”. Zbog toga je veliki broj ljudi spas morao potražiti – u bijegu. Čim je “nadiđen” strah od nuklearnog rata, vratili smo se etničkoj mržnji koja je još gora ako je pomiješana s ideologijom i željom za vlašću. Upravo to događa se danas na Kosovu “protiv kosovskih Albanaca”, dok cijeli svijet preko televizijskih prijemnika prati sve što se tamo događa, a “srca su ljudi ganuta, a razum tjera na razmišljanje, na pronalaženje uzroka, na traženje lijeka, na formuliranje suda. Pred očima se sviju, dakle, događa nesnošljiva sramota, iskorijenjenje jednoga naroda, pa da je i najniži u Europi, iz njegovih kuća, s polja, s ljudskog područja i iz odnosa u kojima je živio stoljećima.”
“Politika (nazovimo je tako)”, jasan je Rumi, “ne može zahtijevati da tisuće, milijuni ljudi budu ‘iščupani’ iz svojih korijena i osuđeni na izgon bez povratka, ne može zadati takvu uvredu čovječanstvu i građanskoj savjesti. To ne znači izbrisati ‘razloge’ druge strane: integritet države, vlastitu manjinu, balkansku regionalnu ravnotežu i drugo. No, postoje granice koje se ne mogu i ne smiju prijeći. Krvavi tribalizam mora se zaustaviti, a pravda ponovno uspostaviti. Pogubno bi bilo toleriranje opake prakse krvi i deportacija, jer bi u odnose između naroda i država uvelo kodeks ponašanja koji bi na svim kontinentima mogao postati lanac ‘eksplozija’ kojega i drugi žele oponašati”, smatra Giorgio Rumi, upozoravajući da bi inače dugogodišnji napor da se do mira dođe mirnim rješenjem i pregovorima, zamijenila “samovolja sile”, a “imperij prava bio bi smrtno pogođen.”