“Štovati zaslužne muževe, uvažavati njihov savjet, braniti njihov ugled zahtjeva od nas naravni zakon”, riječi su biskupa Mahnića.

Te smo riječi imali na umu kad smo pripravljali jučerašnji kolokvij o Mahniću. Te nas riječi vode i danas u odavanju počasti pokojnom pastiru. No, njemu, ugodniku Božjem vjerujemo, naša počast ne povećava zasluženu slavu. Slavlja su za našu duhovnu korist. Ovo slavlje treba biti nama na izgradnju. On, svijetu mrtav, danas snažno progovara vjernicima krčke biskupije i svim vjernicima Katoličke crkve, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji.

Biskup Mahnić je sebe izgradio u čovjeka čvrstih i jasnih načela. Askezom i duhovnim životom učvrstio je svoj karakter koji se nije dao zavesti frazama vremena. On je bio pastir koji je poslušao riječi: “Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio. Ni danju ni noću ne smiju zašutjeti da obznanjuju moje ime”. Dobro je svojom intuicijom i vidovitošću prepoznao ideologije koje su smišljenim bezsadržajnim frazama obmanjivale ljude. Boljelo ga je dok je promatrao kako se i vjernici daju obmanuti, te postaju sluge zla. Znao je Mahnić da kada ponestane vjere i kršćanske nade, onda se rađaju narodu beznačajni izdajice i podle duše svake vrste. Da li je presmiono očekivati od nas da učinimo sveti zavjet da ćemo se truditi stjecati razumnost vjere kako bismo znali prepoznavati duhove? Okrivljavali su ga da se služi govorom mržnje. Ali Mahnić ne samo da nije nikoga mrzio, nego nije ni kritizirao ljude. Oni, pak, koji su Mahnića optuživali za govor mržnje, neviđenom su rušilačkom mržnjom uništavali sve i svakoga za koga su samo i pomislili da nije na njihovoj strani. Nemamo li pravo bojati se ako opažamo da se ponovo stvaraju fraze koje služe kao pokrivala zloće?

Poput svetog Pavla i Mahnića je ljubav Božja tjerala, nosila naprijed. U Mahniću je ljubav prema Bogu i čovjeku sve podnosila, svemu se nadala i osposobila ga za divnu, skoro jedinstvenu primjenu evanđeoskih načela u životu. Zato nije mirovao. Tražio je nove puteve, uvijek pun inicijativa, gledao je u daljinu i stvarao planove. Logikom kršćanskog filozofa i čovjeka duboke vjere lucidno je s nepogrešivom točnošću predvidio slijed događaja u Crkvi i u svojoj biskupiji. Kako je bio dalekovidan kada je napisao da će mjesto intelektualizma doskora preuzeti voluntarizam, pragmatizam, okultizam i filozofija unutarnjeg doživljaja, potpuni relativizam! Zato se svom dušom dao na rad s inteligencijom da bi spremna dočekala to vrijeme. Proživljena vjera je nenadomjestivo svjetlo prema sretnoj sadašnjosti u budućnosti.

Mahnić organizator društava i objedinjavatelj snaga u današnjoj pustinji u kojoj svatko želi biti svoj ili Pavlov, ili Apolonov ili Kefin ili čak i Kristov, samo da ne bude kao onaj drugi, danas jednako baš kao u svoje vrijeme viče za jedinstvom i slogom. Spomenuo sam prilikom početka zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije da je on idejni začetnik te institucije.

Mahnić je ljubio Boga. Zato je mnogo šutio, mnogo molio, mnogo radio, mnogo i od mnogih pretrpio. Znao je i napisao da je neuspjeh najsigurniji put k uspjehu. Dragi moji vjernici, naročito vi koji se zauzimate u župskim zajednicama, neka vas ni nerazumijevanje ni udarci, pa dolazili oni od bilo koga, ne obeshrabre. Dok radite i dok ste u jedinstvu s Biskupom Bog je na vašoj strani. Mahnić se nije dao slomiti u ljubavi prema povjerenom mu narodu. Bio je siromašan, pravi siromah. Novac koji je imao i onaj koji je isprosio darivao je mladima za školovanje, za nabavku knjiga, za đačke listove i društva.

Narode Krčke biskupije, pred nama stoje zemni ostaci našeg biskupa kome se duša razdirala gledajući kako su domaći kapitalisti iskorištavali naše djedove i srozavali ih u krajnje siromaštvo. Biskup Mahnić junački, kao lav istupa i uz pomoć svojih svećenika osniva gospodarske zadruge, seoske banke nazvane posujilnice čiji su vlasnici bili sami seljaci. Sve to sa željom da se naš čovjek gospodarski osamostali. Bio je uistinu otac koji se brinuo za duhovno i materijalno dobro povjerenih mu ljudi. Vjerna slika Isusa dobrog Pastira kome se iz srca diže vapaj: Žao mi je naroda. Dragi vjernici, molite za svog biskupa i svoje svećenike da biste u njima prepoznali pastire kakav je bio Mahnić. Zbog svog zauzimanja za slobodu vjere i nacionalna prava hrvatskog naroda morao je pred svoju smrt u progonstvo u Italiju iz koje se vratio kao bolesnik.

Koliko je samo Mahnić nastojao oko posvećenja svećenika. Od njihove svetosti ovisi plodnost njihova poslanja i spasenje mnogih ljudi. Ako svećenik posuđuje Kristu svoj razum, volju, glas i ruke treba također usvojiti Učiteljev stav i poput njega živjeti za braću. Braćo svećenici, ono po čemu je Mahnić postao biskup mladih bila je njegova velika ljubav prema mladima. Volimo ljude Isusovom ljubavlju
Braćo i sestre, zahvalimo Bogu na daru primjernog pastira i oca. Vjerujemo da je u Bogu našao preobilatu nagradu za poniženja i trpljenja koja je podnio za naše ljude. Ljubio je istinu i mrzio nepravdu zato je umro u progonstvu.

Od srca u ime cijele Krčke biskupije zahvaljujem ocima franjevcima Trećorecima što su kroz sedamdeset i tri godine bili čuvari zemnih ostataka pokojnog nam Pastira i okupljali oko njegovog groba ljude koji su se nadahnjivali njegovom duhovnom oporukom. Smijemo li pomišljati, dragi oci Trećoreci, da je vaša privola da se Mahnić vrati u svoj Krk providnosna odluka koja će pokrenuti procese od dalekosežne važnosti? Njegove zemne ostatke danas u slavlju prima ova katedrala koja će nam od sada biti još draža i toplija jer u svoja njedra pohranjuje, vjerujemo, ugodnika Božjeg. Ovime Krčka biskupija izvršuje zavjet zadan po svećeniku Matu Milovčiću na dan ukopa na Mirogoju 1920. godine da krčki svećenici neće mirovati dok Mahnićevo tijelo ne počine u Krku. Neka nas njegov grob okuplja na molitvu i bude izvorom nadahnuća. A dobri naš pastir neka kod Boga zagovara za svoju biskupiju, za Crkvu u Slovenaca i Hrvata i neka nam izmoli slogu i mir.