Majka Crkve

Uvodno biblijsko čitanje: “Žena kad rađa, u žalosti je jer je došao njezin čas; ali kad rodi dijete, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako, dakle, i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati, i radosti vaše nitko vam uzeti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati” (Iv 21-23a).

1. Drugi vatikanski koncil, nakon što je Mariju proglasio “preodličnim udom”, “tipom” i “uzorom Crkve”, tvrdi: “Katolička je Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu Majku” (LG 53).
Da pravo kažem, koncilski tekst ne pridaje izričito Djevici naslov “Majka Crkve”, ali mu nepobitno izlaže sadržaj, preuzimajući izjavu, iz prije više od dva stoljeća, iz 1748. od pape Benedikta XIV. (Bullarium romanum, niz 2, t. 2, br. 61, str. 428).
U tom dokumentu moj časni prethodnik, opisujući djetinje osjećaje Crkve koja u Mariji priznaje svoju preljubljenu Majku, proglašuje ju, neizravno, Majkom Crkve.

2. Upotreba tog naziva bila je prilično rijetka u prošlosti, ali je nedavno postala općenitija u izjavama crkvenoga učiteljstva i u pučkoj kršćanskoj pobožnosti. Vjernici su zazivali Mariju ponajprije s naslovima “Bogorodica”, Majka vjernika” ili “Majka naša”, da bi istaknuli njezin osobni odnos sa svakim od njezine djece.
Zatim, zahvaljujući većoj pozornosti pridržanoj otajstvu Crkve i Marijinim odnosima s njom, započelo se češće zazivati Mariju kao “Majku Crkve”. Izričaj, prije II. vatikanskog koncila, prisutan je u nauku pape Leona XIII, gdje se tvrdi da je Marija bila “doista majka Crkve” (Acta Leonis XIII, 15,302). Kasnije se taj naziv više puta upotrebljavao u učenjima Ivana XXIII. i Pavla VI.

3. Premda pripisivan Mariji kasnije, naslov “Majka Crkve” izražava Djevičin majčinski odnos s Crkvom, koji je već prikazan u nekim tekstovima Novoga zavjeta.
Marija je od Navještenja pozvana ponuditi svoj pristanak nastupu mesijanskoga kraljevstva, koje će se ispuniti stvaranjem Crkve.
Marija u Kani, požurujući Sina na vršenje mesijanske moći, pruža temeljni doprinos utvrđivanju vjere u prvoj zajednici učenika i surađuje u uspostavi kraljevstva Božjega, koje ima svoju “klicu” i “početak” u Crkvi (usp. LG 5).
Na Golgoti Marija, združujući se sa žrtvom svoga Sina, pruža spasiteljskom djelu svoj majčinski doprinos, koji poprima oblik bolnog rađanja, rađanja novog čovječanstva.
Obraćajući se Mariji s riječima “Ženo, evo ti sina”, Raspeti proglašava njezino majčinstvo ne samo prema apostolu Ivanu, nego također prema svakom učeniku. Isti evanđelist, izjavljujući da Isus mora umrijeti “zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,52), pokazuje u rađanju Crkve plod otkupiteljske žrtve, kojoj je Marija majčinski pridružena.
Evanđelist Luka izvješćuje o nazočnosti Isusove Majke u prvoj jeruzalemskoj zajednici (Dj 1,14). Tako ističe Marijinu majčinsku ulogu prema Crkvi koja se rađa, u skladu s onom koju je Ona imala u Otkupiteljevu rođenju. Majčinski doseg postaje tako temeljem Marijina odnosa prema novom narodu otkupljenih.

4. Slijedeći Sveto pismo, otački nauk priznaje Marijino majčinstvo, glede Kristova djela i, stoga, Crkve, makar ne uvijek izričito.
Prema svetom Irineju, Marija “je postala izvor spasenja za cijeli ljudski rod” (Haer. 3,22,4; PG 7,959) i čisto Djevičino krilo “ponovno rađa ljude u Bogu” (Haer, 4,33,11; PG 7,10809). Uz to pristaju sveti Ambrozije koji tvrdi: “Djevica je rodila spasenje svijeta, Djevica je dala život svemu” (Ep. 63,33; PL 16,1198), i drugi oci koji Mariju zovu “Majka spasenja” (Severian iz Gabale, Or. 6 de mundi creatione, 10, PG 54,4; Faust iz Rieza, Max.Bibl. Patrum VI, 620-621).
U srednjem vijeku, sveti Anzelmo ovako se obraća Mariji: “Ti si majka opravdanja i opravdanih, majka pomirenja i pomirenih, majka spasenja i spašenih” (Or. 52,8; PL 158,957), dok joj drugi pisci pridaju naslove “Majka milosti” i “Majka života”.

5. Naslov “Majka Crkve” odražava, dakle, duboko uvjerenje kršćanskih vjernika, koji u Mariji vide ne samo majku Kristove osobe, nego također vjernika. Ona koja je priznata majkom spasenja, života i milosti, majkom spašenih i majkom živućih, s pravom je proglašena Majkom Crkve.
Pavao VI. će željeti da isti Koncil proglasi “Mariju Majkom Crkve, to jest cijeloga naroda Božjeg, kako vjernika tako i pastira”. To je sam učinio u govoru zatvaranja trećega vatikanskog zasjednja (21. studenoga 1964), tražeći također, da “odsada pa nadalje, s tim preslatkim naslovom Djevica bude još više čašćena i zazivana od cijeloga kršćanskog naroda” (AAS 1964,37).
Na taj način, moj je časni prethodnik izričito izložio nauk već sadržan u VIII. glavi enciklike Lumen Gentium, želeći da naslov Marija, Majka Crkve, zadobije sve važnije mjesto u bogoslužju i pučkoj kršćanskoj pobožnosti.