Maksimilijan Kolbe – čovjek koji je nadvladao smrt
"Maksimilijan Kolbe – čovjek koji je nadvladao smrt"
1923
Drugo izdanje životopisa "Maksimilijan Kolbe – čovjek koji je nadvladao smrt" Yvesa Ivonidesa objavila je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca
Drugo izdanje životopisa “Maksimilijan Kolbe – čovjek koji je nadvladao smrt” Yvesa Ivonidesa objavila je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. U predgovoru autor, pravim imenom o. Ivon Ćuk (1923-1983) ističe kako je prodirući u tajnu Kolbeove duše, želio isklesati njegov autentični lik, podići spomenik čovjeku koji je spasio od sramote naše stoljeće. Autor također ističe kako ovaj životopis nije tek faktografsko nabrajanje, već esej o čovjeku koji je nadvisio naše vrijeme, nadvladao smrt koju su svi htjeli izbjeći, umrijevši dragovoljno za drugoga u podzemlju bunkera gladi. Redovnici u Kolbeu pronalaze uzor redovničkog života, svećenici nedostižnoga pastoralnog radnika, a svi vjernici heroja kojemu se ne mogu prestati diviti. No, kod Kolbea ima nešto i za nevjernike. Oni mogu naslutiti kako se nadvladava smrt, ta po sebi neodgonetljiva tajna, piše autor. Životopis je podijeljen u tri dijela: priprema, djelo i žrtva, onako kako je i sam Kolbe zamišljao život. Naslovi u pojedinim dijelovima nisu tekstualni, već brojevi, jer kako ističe autor “junak ove drame završio je život kao broj”. U prvom dijelu upoznaje se njegovo djetinjstvo (1894-1907), ulazak u sjemenište i prve redovničke dane (1907-1912), te odlazak na studij u Rim i osnivanje Vojske Bezgrešne (1912-1917). U ovom poglavlju autor podsjeća i na događaj ozdravljenja kažiprsta, koji Kolbea povezuje s Lurdom, te tako objava Djevice postaje glavna tema njegovih plodnih razmišljanja Ta pojedinost je možda posebno zanimljiva u ovoj godini kada se slavi 150. obljetnica lurdskih ukazanja. Drugi i najopsežniji dio knjige govori o njegovu povratku u domovinu, te početku apostolata (1919-1927). Autor zorno predočuje probleme na koje je nailazio Kolbe, a ne bježi ni od opisa nerazumijevanja pojedine subraće. Slijedi poglavlje (1927-1930) o osnivanju Niepokalanowa gdje se ujedinila tehnika i mistika, te poglavlje o ostvarivanju Kolbeova sna o osvajanju svijeta (1930-1933), tj. odlazak u misije u Japan. Ponovno slijedi opis problema, predrasuda koje je u nepoznatom svijetu svetac XX. stoljeća zahvaljujući pomoći Bezgrešne prebrodio, a njoj u zahvalu podignuo je još jedan grad “Mugenzai No Sono” ili Perivoj Bezgrešne. Posljednje poglavlje u ovom dijelu (1933-1939) govori o Kolbeovu povratku u Niepokalanow, kojeg je teška srca, ali s dubokom redovničkom poslušnošću prihvatio. Nije mu se ostvarila želja da svoje kosti ugradi u temelje misije u Japanu, jer je Bezgrešna htjela drukčije, a on želi samo ono što ona hoće. Ona mu je u djetinjstvu ponudila dvije krune bijelu i crvenu. Bijelu krunu je dokazao svojim uzornim redovničkim životom, te se tako počelo primicati vrijeme ostvarenja one crvene, žrtve, o čemu autor piše u posljednjem dijelu koji se sastoji od samo dva poglavlja “1939-1941”, te “28. 5.-14. 8.”, tj. početka ratnog vihora do uzvišene i mučeničke smrti u bunkeru gladi. U predvečerje ratnog vihora početkom godine 1937. Kolbe je rekao subraći: “Djeco moja ljubite Bezgrešnu, povjerite joj se bez pridržaja! Ona će vas učiniti sretnima. Nažalost, svi to ne mogu razumjeti. To se postizava trajnom molitvom. Evo tako”. Time im je otkrio kako je dubinski izvor svoga mira i sreće, a to je ljubav prema Bezgrešnoj postigao molitvom i razmatranjem. Tko tu sreću želi postići znade put. (ika-mb/sd)