Marianne Heimbach-Steins katolička je teologinja, direktorica Instituta za kršćanski socijalni nauk i voditeljica Ureda za teološka istraživanja roda Katoličkog bogoslovnog fakulteta pri Westfälische Wilhelms-Universität Münster u Njemačkoj. Članica je Središnjega odbora njemačkih katolika (ZdK). Profesorica Heimbach-Steins encikliku Laudato si’ smatra izvanrednim papinskim tekstom jer je proširio perspektivu Crkve. Ona dodaje da je dokument „vrlo, vrlo važna prekretnica u katoličkom socijalnom nauku“. Enciklika jasno daje do znanja da odgovornost koju mi ljudi imamo za zajednički život ne završava na granicama našeg čovječanstva, već da ona uključuje cjelokupnu ekologiju. I zato je to ekološko-socijalna enciklika koja ovu veliku temu odgovornosti za zajednički život u zajedničkom domu, u cjelini životnog konteksta, postavlja kao temu par excellence. Nije riječ o jednoj temi među mnogima, to smo već imali, već o velikim problemima u drugom desetljeću 21. stoljeća.

Vatican News: I prije su postojali katolički dokumenti o održivosti, ekologiji, odgovornosti za stvaranje, ali nikad na tako visokoj razini. Što bi nedostajalo da nemamo Laudato si’? Bi li Katolička Crkva tada jednostavno zaostajala za razmišljanjem o održivosti koje dobiva sve više prostora u sekularnom društvu?

Marianne Heimbach-Steins: Mislim da bi nedostajalo ovo vrlo jasno pozicioniranje, s jedne strane u Crkvi, a s druge strane i u svijetu, u svjetskom javnom mnijenju, u svjetskoj politici: da se Katolička Crkva, kao akter koji radi za održivost, zalaže za ekološki svjesni suživot i prihvaća odgovornost. U tom pogledu to je prekretnica. Ali to je i veliki izazov. Jer do danas imamo napetost između pozicioniranja najvišeg naučavanja s jedne strane i realizacije u mnogim područjima prakse. Naravno, u Crkvi ima mnogo aktera koji rade na ekološki odgovoran način. Ali mislim da nam je zaista potrebno ovo vrlo jasno pozicioniranje odozgo, koje postavlja prekretnicu za važnost društvene i ekološke odgovornosti s kojom se ljudi, kršćani, moraju suočiti. A imati tu prekretnicu je iznimno vrijedno. Nedostajao bi nam da je nemamo.

Vatican News: Enciklika nije samo upućena svim ljudima dobre volje, poput Pacem in terris i mnogih kasnijih enciklika, već je upućena svim ljudima. Je li to mali korak, mali pisani dodatak, za Papu i veliki korak za Katoličku Crkvu?

Marianne Heimbach-Steins: Prije svega, to je signal da ova razina odgovornosti, o kojoj se govori u enciklici, jednostavno ne može nikoga izostaviti i da jednostavno svi pripadaju tom holističkom, cjelokupnom, kontekstu života. Zato se obraća svima. U poglavljima se opet obraća svim ljudima dobre volje. Ovdje Papa pravi finu razliku između obuhvaćanja svih u ovom zajedničkom domu, preuzimanja odgovornosti za nju i pitanja: Kako ćemo to utemeljiti? Da, mislim da je to vrlo suptilna razlika koju pravi. Vjerujem da je ovo za Katoličku Crkvu u cjelini veliko pitanje kada se gleda na socijalni nauk Crkve u cjelini, a to uvijek mora uključivati sve osobe, nikada se ne može odnositi samo na kršćane. U tom smislu, to je zapravo logičan nastavak glavne linije.

Vatican News: Gospođo Heimbach-Steins, što bi papa Franjo sedam godina kasnije mogao učiniti da još bolje promovira sadržaj Laudato si’?

Marianne Heimbach-Steins: Ako pogledamo ovo pitanje danas u uvjetima koje trenutačno imamo, s ekološkim pogoršanjem, s ratnom situacijom u Ukrajini i mnogim drugim problematičnim stvarima u svijetu, onda bih rekla: Moja želja bi bila da Papa ponovno piše nešto veliko u obliku enciklike, nešto na temu aktivnog nenasilja u velikom horizontu mira, društvenog suživota i ekološke odgovornosti.