Marija - čvrsta veza između katolika, pravoslavnih i protestanata

Uvodno biblijsko čitanje:
“I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.” (Dj 1,13-14)

1. Nakon što je rastumačio vezu između Marije i Crkve, II. vatikanski koncil radosno ustvrđuje da Djevicu časte također kršćani koji ne pripadaju katoličkoj zajednici: “Ovom svetom Saboru velika je radost i utjeha da i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja…” (LG 69; usp. Red. Mater, 29-34). S pravom možemo reći da Marijino sveopće materinstvo predstavlja veliki znak nade na ekumenskom putu, premda očituje još bolnijim podijeljenosti između kršćana.
Mnoge su se protestantske zajednice usprotivile nauku i marijanskom štovanju – zbog posebnog shvaćanja milosti i ekleziologije – smatrajući Marijinu suradnju u djelu spasenja štetnom za Kristovo jedinstveno posredovanje. Prema takvom shvaćanju štovanje Majke bilo bi gotovo takmičarsko u odnosu na dužno poštovanje prema Sinu.

2. No nedavno dublje proučavanje misli prvih reformatora ukazalo je na otvorenije stavove prema katoličkom nauku. Iz Lutherovih su spisa, primjerice, očiti ljubav i poštivanje prema Mariji, uzdignutoj kao uzoru svake kreposti. On podupire izvanrednu svetost Majke Božje i ponekad potvrđuje povlasticu Bezgrješnog Začeća, dijeleći s ostalim Reformatorima vjeru u trajno Marijino Djevičanstvo.
Proučavanje Lutherove i Kalvinove misli, kao i raščlamba nekih kršćanskih evangeličkih spisa pridonijeli su stvaranju obnovljene pozornosti određenih protestanata i anglikanaca prema različitim pitanjima mariološkog nauka. Neki su čak i došli do stavova koji su vrlo bliski onima katoličkim, a što se tiče temeljnih uporišta nauka o Mariji kao što su božansko materinstvo, djevičanstvo, svetost, duhovno majčinstvo.
Briga da se istakne vrijednost prisutnosti žene u Crkvi pospješuje nastojanje glede priznanja Marijine uloge u povijesti spasenja.
Svi ti podaci predstavljaju isto toliko povoda za nadu na ekumenskom putu. Duboka želja katolika jest da mogu sa svom svojom braćom u Kristu dijeliti radost koja proistječe iz Marijine prisutnosti u životu po Duhu.

3. Od braće koja “iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja”, Koncil podsjeća posebno na vjernike kršćanskoga Istoka, “koji se žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem natječu u štovanju Bogorodice vazda Djevice” (LG 69).
Kao što proizlazi iz brojnih iskazivanja bogoštovlja, štovanje Marije značajni je čimbenik zajedništva između katolika i pravoslavnih.
Ipak ostaju neka razmimoilaženja glede dogmi Bezgrješnog Začeća i Uznesenja, premda su te istine početno rastumačili upravo određeni istočnjački teolozi, od kojih je dovoljno sjetiti se velikih spisatelja poput Grgura Palamasa (+ 1359), Nikole Cabasilasa (+ poslije 1396), Jurja Scholariosa (+ poslije 1472.).
No, ta razmimoilaženja, možda više u izričaju nego li u sadržaju, ne bi smjela u zaborav potisnuti zajedničku vjeru u Marijino božansko materinstvo, u njezino trajno djevičanstvo, u njezinu savršenu svetost, u njezin majčinski zagovor kod Sina. Kao što je podsjetio II. vatikanski koncil “žarko oduševljenje” i “pobožno srce” ujedinjuju pravoslavne i katolike u štovanju Majke Božje.

4. Na kraju “Lumen Gentiuma” Sabor poziva da se jedinstvo kršćana povjeri Mariji: “Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svoga Sina” (ondje).
Kao što je u prvoj zajednici Marijina nazočnost promicala jednodušnost srca kojeg je molitva jačala i činila vidljivim (usp. Dj 1,14), tako će i tješnje zajedništvo s Onom koju sveti Augustin zove “majkom jedinstva” (Sermo 192,2; PL 38,1013) moći dovesti kršćane do uživanja toliko očekivanog dara ekumenskog jedinstva.
Svetoj Djevici neprestalno se obraćamo našim molitvama kako bi svojim zagovorom stekla pomirenje i potpuno zajedništvo između onih koji vjeruju u Krista danas, kao što je na početku podupirala hod kršćanske zajednice ujedinjene u molitvi i najveštanju Evanđelja.
Majka ljudi, Marija dobro poznaje potrebe i čežnje čovječanstva. Od nje Koncil posebice traži zagovor “dok se sve obitelji naroda, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji Narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Trojstva” (LG 69).
Mir, sloga i jedinstvo, predmet nade Crkve i čovječanstva, čine se još daljima. Oni ipak predstavljaju dar Duha kojeg neprastalno moramo tražiti, pohađajući Marijinu školu i imajući povjerenja u njezin zagovor.

5. Tom molbom kršćani dijele iščekivanje One koja, puna kreposti nade, podupire Crkvu u hodu prema Božjoj budućnosti.
Djevica, koja je osobno stekla blaženstvo jer “povjerova da će se ispuniti što (joj) je rečeno od Gospodina” (Lk 1,45), prati vjernike – i svekoliku Crkvu – kako bi među radostima i patnjama sadašnjeg života, u svijetu bili istinski proroci nade koja ne razočarava.