Uvodno biblijsko čitanje: “I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna, viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. I začujem glas s neba silan: #!Sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga našega, i vlast Pomazanika njegova! Jer, zbačen je tužitelj braće naše koji ih dan i noć optuživaše pred Bogom našim” (Otk 12,1-2.5-6.10).

1. Naš smo susret otvorili poslušavši jednu od najpoznatijih stranica Ivanova Otkrivenja. U trudnoj ženi koja rađa sina dok krvožedni crveni zmaj bijesni protiv nje i protiv onoga kojega je rodila, kršćanska predaja, liturgijska i umjetnička, vidjela je sliku Marije, Kristove majke. Ipak, prema prvotnoj namjeni svetoga pisca, ako rođenje djeteta predstavlja Mesijin dolazak, žena očito predstavlja narod Božji, kako biblijski Izrael tako Crkvu. Marijansko tumačenje ne protivi se crkvenom značenju teksta, jer je Marija “slika Crkve” (LG, 63, usp. sv. Ambrozije, Tumač. Lk II.,7).

U pozadini vjerničke zajednice opaža se stoga lik Mesijine majke. Protiv Marije i Crkve podiže se zmaj koji podsjeća na Sotonu i zlo, kako je već naznačeno znakovima u Starom zavjetu; crveno je znak rata, haranja, prolivene krvi; “sedam glava” s rogovima znak je goleme moći, dok “deset rogova” podsjeća na zapanjujuću snagu zvijeri koju je opisao Danijel (usp. 7,7), koja je također slika prijetvorne moći koji bijesni u povijesti.

2. Dobro i zlo se stoga sukobljavaju. Marija, njezin Sin i Crkva predstavljaju prividnu slabost i neznatnost ljubavi, istine i pravde. Protiv njih bjesni strahovita razorna moć nasilja, laži i nepravde. Ali pjesma koja zaključuje ulomak podsjeća nas da je konačni pravorijek povjeren “spasenju i snazi, i kraljevstvu Boga našega, i vlasti Pomazanika njegova” (Otk 12,10). Svakako, u povijesnom vremenu Crkva može biti prisiljena skloniti se u pustinju, poput drevnog Izraela u hodu prema Obećanoj zemlji. Pustinja je, među ostalim, tradicionalni zaklon progonjenih, tajno i smireno okružje gdje je ponuđena božanska zaštita (usp. Post 21,14-19; 1 Kr 19,4-7). U tom zaklonu žena stoga ostaje, kako ističe Otkrivenje (usp. 12,6.14), samo ograničeno vrijeme. Vrijeme tjeskobe, progona, kušnje nije, stoga, neograničeno: na kraju će doći oslobođenje i bit će vrijeme slave.
Promatrajući to otajstvo u marijanskoj perspektivi, možemo ustvrditi da je “Marija uz svog Sina najsavršenija ikona slobode i oslobođenja čovječanstva i svemira. U nju Crkva mora gledati da bi u punini shvatila značenje svojeg poslanja” (Kongregacija za nauk vjere, Libertatis conscientia, 22.3.1986., br. 97; usp. Redemptoris Mater, 37).

3. Upravimo stoga svoj pogled na Mariju, sliku Crkve hodočasnice u povijesnu pustinju, ali zaštićenu slavnim ciljem nebeskog Jeruzalema gdje će zasjati kao Zaručnica Jaganjca, Krista Gospodina. Kako je slavi Istočna Crkva, Bogorodica je Odighitria, ona koja “pokazuje put”, to jest Krista, jedinog posrednika za puni susret s Ocem. Francuski pjesnik vidi u njoj “stvorenje u svojoj prvoj časti i u svome konačnom procvatu, kako je izašlo iz Boga u zoru svoga izvornog sjaja” (P. Claudel, La Vierge a‘ midi, izd. Pléiade, str. 540).

U svome neokaljanom začeću Marija je savršeni uzorak ljudskog stvora koji je od početka ispunjen tom božanskom milošću, koja podupire i preobražava stvorenje (usp. Lk 1,28) te uvijek, u svojoj slobodi, izabire Božji put. U svome slavnom uznesenju na nebo Marija je, međutim, slika stvorenja pozvanog od Krista uskrslog dostići, na kraju povijesti, puninu zajedništva s Bogom u uskrsnuću za vječno blaženstvo. Za Crkvu koja često osjeća težinu povijesti i zasjedu zla, Kristova je Majka sjajno znamenje otkupljenoga čovječanstva i obavijena milošću koja spašava.

4. Ljudski će život doseći posljednji cilj kad “Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,28) i – kako naviješta Otkrivenje – “mora više neće biti” (Otk 21,1), to jest znak razarajućeg kaosa i zla bit će konačno uklonjen. Tada će Crkva predstavljati Krista kao “zaručnica nakićena za svoga muža” (Otk 21,2). Bit će to trenutak blizine i ljubavi bez napuklina. Ali sada, gledajući u Djevicu uznesenu na nebo, Crkva unaprijed kuša radost koja će joj biti dana u punini na kraju vremenâ. U hodočašću vjere kroz povijest, Marija prati Crkvu kao “uzor crkvenoga zajedništva u vjeri, ljubavi i zajedništvu s Kristom. Trajno prisutna u Kristovu otajstvu, ona je, usred apostolâ, u samom srcu Crkve koja se rađa i Crkve svih vremena. Doista, Crkva bijaše sakupljena u gornjoj dvorani Posljednje večere s Marijom, koja bijaše Isusova majka, i s njegovom braćom. Stoga se ne može govoriti o Crkvi, a da tu nije prisutna Marija, Gospodinova majka, s njegovom braćom” (Kongregacija za nauk vjere, Communionis notio, 28.5.1992, br. 19; usp. Kromacije Akvilejski, Propovijed 30,1).

5. Pjevajmo, stoga, svoju pohvalu Mariji, slici otkupljenoga čovječanstva, znaku Crkve koja živi u vjeri i ljubavi, predosjećajući puninu nebeskoga Jeruzalema. “Veliki pjesnik sv. Efrem Sirski, nazvan #!citrom Duha Svetoga#!, neumorno je spjevao Mariji, ostavivši još uvijek žive tragove u cjelokupnoj predaji sirske Crkve” (Redemptoris Mater, 31). On označuje Mariju kao sliku ljepote: “Ona je sveta u tijelu, lijepa u duhu, čista u svojim mislima, iskrena u svojem razumu, savršena u svojim osjećajima, nevina, čvrsta u svojim namjerama, bezgrešna u svom srcu, uzdignuta, puna svih kreposti” (Inni alla Vergine Maria 1,4; izd. Th. J. Lamy, Hymni de B. Maria, Malines 1886, 2, 520). Ta slika blista u središtu svake crkvene zajednice kao savršeni Kristov odsjaj poput znaka uzdignutog među narodima, kao “grad koji leži na gori” i “svjetiljka na svijećnjaku da svijetli svima u kući” (usp. Mt 5,14-15).