Budi dio naše mreže
Izbornik

Marija - jedinstvena suradnica u otkupljenju

Iv 19,25

Papina generalna audijencija u srijedu, 9. travnja 1997.

Uvodno biblijsko čitanje: “Uz križ Isusov stajahu majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: #!Ženo! Evo ti sina!#! Zatim reče učeniku: #!Evo ti majke!#! I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19,25-26).

1. U tijeku stoljeća Crkva je razmišljala o Mariji u spasiteljskom djelu, produbljujući razglabanje njezina združenja otkupiteljskoj Kristovoj žrtvi. Već sveti Augustin pridaje Djevici naslov “suradnica” u otkupljenju (usp. De sanscta virginitate, 6; Pl 40, 399), naslov koji ističe Marijino djelovanje združeno i podložno Kristu Otkupitelju. U tom se smislu razvijalo razmišljanje, osobito počevši od 15. stoljeća. Neki su se bojali da se Mariju hoće staviti na istu razinu s Kristom. Zapravo crkveno Učiteljstvo jasno ističe razliku između Majke i Sina u djelu spasenja, tumačeći podložnost Djevice, kao suradnice, jedinom Otkupitelju. Uostalom, apostol Pavao kad tvrdi: “Božji smo suradnici” (1 Kor 3,9), podupire stvarnu mogućnost da čovjek surađuje s Bogom. Suradnja vjernika, koja očito isključuje svako izjednačenje s Njim, izražava se u naviještanju Evanđelja i osobnom doprinosu njegovu ukorjenjenju u ljudsko srce.
2. Izraz “suradnica”, primijenjen na Mariju poprima, međutim, posebno značenje. Suradnja kršćana u spasenju ostvaruje se nakon događaja Kalvarije, čije plodove oni nastoje širiti molitvom i žrtvom. Marijino se sudjelovanje, međutim, ostvarilo u samom događaju također kao majke, te se stoga proteže na cjelinu Kristova spasiteljskog djela. Samo je ona bila tako pridružena otkupiteljskoj žrtvi koja je zaslužila spasenje svih ljudi. U zajedništvu s Kristom i Njemu potčinjena, ona je surađivala da postigne milost spasenja cijelome čovječanstvu. Osobita zadaća suradnice koju je izvršila Djevica temelji se na njezinu božanskom majčinstvu. Rodivši Onoga koji je bio predodređen ostvariti otkupljenje čovjeka, hraneći ga, prikazavši ga u Hramu, trpeći s Njim dok je na križu umirao “na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu” (LG, 61).
Premda se Božji poziv surađivati u djelu spasenja odnosi na svako ljudsko biće, sudjelovanje Spasiteljeve Majke u otkupljenju čovječanstva predstavlja jedinstven i neponovljiv događaj.
Unatoč osobitosti toga položaja, Marija je i sama primalac spasenja. Nju je Krist prvu otkupio “na najuzvišeniji način”. U svom bezgrešnom začeću (usp. bulu “Ineffabilis Deus”, u Pio IX, acta 1,605) bila je ispunjena milošću Duha Svetoga.
3. Ova nas tvrdnja dovodi do pitanja: koje je značenje ove jedinstvene Marijine suradnje u naumu spasenja? Valja ga tražiti u osobitoj Božjoj namjeri prema Otkupiteljevoj Majci, koju u dvije svečane prigode, tojest u Kani i pod križem, Isus naziva “Žena” (usp. Iv 2,4; 19,26). Kao žena Marija je pridružena spasiteljskom djelu. Stvorivši čovjeka “muško i žensko” (usp. Post 1,27), Gospodin želi također u Otkupljenju novom Adamu staviti uz bok novu Evu. Praroditeljski je par krenuo putem grijeha; novi par, Sin Božji u suradnji s Majkom, obnovit će ljudski rod u njegovu prvotnom dostojanstvu.
Marija, nova Eva, postaje tako savršena slika Crkve. Ona, u Božjemu naumu, predstavlja pod Križem otkupljeno čovječanstvo koje je, potrebno spasenja, sposobno ponuditi suradnju razvoju spasiteljskog djela.
4. Koncil je svjestan ovog nauka i usvaja ga, ističući prinos Presvete Djevice ne samo Otkupiteljevu rođenju, nego također životu njegova mističnog Tijela u tijeku stoljeća pa sve do “eshatona”. U Crkvi je Marija “surađivala” (usp. LG, 53) i “surađuje” (usp. LG, 63) u spasiteljskom djelu. U tumačenju otajstva Utjelovljenja, Koncil izjavljuje da se nazaretska Djevica, “prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svoga Sina, pod Njim i s Njime po milosti svemogućega Boga služeći otajstvu otkupljenja” (LG, 56).
II. vatikanski koncil, osim toga, prikazuje Mariju ne samo kao “Otkupiteljevu Majku, nego kao “posebno plemenitu drugaricu”, koja sudjeluje “na osobit način u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju”. Podsjeća, također, da je uzvišeni plod ove suradnje sveopće majčinstvo: “Radi toga nam je postala majkom u redu milosti” (LG, 61). Stoga se Presvetoj Djevici možemo obraćati s pouzdanjem, moleći je za pomoć u shvaćanju jedinstvene zadaće koju joj je Bog povjerio, zadaće suradnice u Otkupljenju, koju je vršila u cijelom svom životu, a osobito podno Križa.