Marija, majka

Uvodno biblijsko čitanje: “U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: #!Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!#! Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: #!Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nd domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja” (Lk 1,26-33).

1. Usmjerujući svoj pogled prema Kristu, Jubilej nas poziva upraviti pogled također prema Mariji. Ne smijemo dijeliti Sina od Majke, jer “biti rođen od Marije” pripada Isusovoj osobnoj istobitnosti. Od prvog obrasca vjere, Isus je bio priznat Sinom Božjim i Sinom Marijinim. To podsjeća na Tertulijana kada tvrdi: “Treba vjerovati u jedinoga Boga, svemogućega, stvoritelja svijeta, i u Sina njegova Isusa Krista, rođena od Marije Djevice” (De virg. vol. 1,3).
Kao Majka, Marija je bila prva ljudska osoba koja se obradovala zbog rođenja koje je označilo novo razdoblje u religioznoj povijesti čovječanstva. Iz anđelove poruke, saznala je neobičnu Sinovljevu sudbinu u povijesti spasenja. Marijina je radost u korijenu svih budućih jubileja. U njezinu se majčinskom srcu priprema stoga također Jubilej koji ćemo slaviti. Zbog toga Presveta Djevica treba biti nazočna na tako reći “transverzalan” način u obrađivanju tema predviđenih za čitavo to pripremno razdbolje (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 43). Naš će jubilej morati biti sudjelovanje u njezinoj radosti.
2. Nedjeljivost Krista i Marije proizlazi iz najviše Očeve volje u izvršenju nauma Utjelovljenja. Kako Pavao kaže: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog sina svoga: od žene bi rođen” (Gal 4,4).
Otac je htio majku za svoga utjelovljenog Sina, da se rodi na zaista ljudski način. Htio je, istodobno, djevičansku majku, kao znak božanskog posinjenja djeteta.
Za ostvarenje toga majčinstva, Otac je tražio Marijin pristanak. Anđeo joj je zapravo izložio božanski naum i iščekivao odgovor, koji je morao proizaći iz njezine slobodne volje. To jasno proizlazi iz prikaza Navještenja gdje se ističe da je Marija postavila pitanje iz kojeg izbija namjera očuvanja djevičanstva. Kad joj anđeo objasni da će zapreka biti svladana djelovanjem Duha Svetoga, Marija daje svoj pristanak.
3. “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38). Taj Marijin pristanak uz božanski naum imao je golemo značenje za čitavu budućnost čovječanstva. Možemo reći da je “da” izgovoren u trenutku Navještenja izmijenio lice svijeta. Bijaše to “da” dolasku Onoga koji je morao osloboditi ljude od ropstva grijeha i pribaviti im božanski život milosti. Iz toga “da” djevojke iz Nazareta omogućena je sretna sudbina za cijeli svemir.
Divan događaj! Pohvala koja izvire iz Elizabetina srca u događaju Pohođenja može dobro izraziti veselje čitavoga čovječanstva: “Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje” (Lk 1,42).
4. Od trenutka Marijina pristanka, ostvaruje se otajstvo Utjelovljenja. Sin Božji ulazi u naš svijet i započinje živjeti kao čovjek, ostavši ipak u potpunosti Bog. Od toga trena Marija postaje Majkom Božjom.
To je najuzvišeniji naslov koji se može dati stvorenju. Potpuno je opravdan kod Marije, jer majka je doista majka sinovljeve osobe u cijelosti njegova čovještva. Marija je “Majka Božja” ukoliko je majka “Sina koji je Bog”, premda je to njezino majčinstvo sadržano u otajstvu Ujelovljenja.
Upravo je iz toga zrenja u srcu i na usnama kršćana, sve od trećega stoljeća, procvao naslov Theotokos, Bogorodica. Najdrevnija molitva upućena Mariji potječe iz Egipta i moli njezin zagovor u poteškoćama, zazivajući je kao “Majku Božju”.
Kad su poslije neki osporavali zakonitost toga naslova, Efeški ga je koncil g. 431. svečano odobrio i to ulazi u naukovni jezik i molitvenu upotrebu.
5. S božanskim majčinstvom, Marija je potpuno otvorila svoje srce Kristu, i u Njemu čitavome čovječanstvu. Potpuno Marijino predanje Sinovljevu djelu očituje se nadasve u sudjelovanju u njegovoj žrtvi. Prema Ivanovu svjedočanstvu, Isusova Majka “stajaše uz križ Isusov” (Iv 19,25). Sjedinila se, dakle, sa svim patnjama koje su snašle Isusa. Sudjelovala je u velikodušnom prikazanju njegove žrtve za spas čovječanstva.
To udruživanje u Kristovoj žrtvi proizvelo je u Mariji novo majčinstvo. Ona, koja je trpjela zbog svih ljudi, postala je majkom svim ljudima. Isus je proglasio to novo majčinstvo kad joj je rekao s križa: “Ženo, evo ti sina” (Iv 19,26). Marija je tako postala majkom ljubljenog učenika i, po Isusovoj nakani, majka svakog učenika, svakog kršćanina.
To sveopće Marijino majčinstvo, određeno da promiče život po Duhu, vrhunski je dar Krista raspetoga čovječanstvu. Ljubljenom učeniku Isus reče: “Evo ti majke” . I od toga časa “uze je učenik k sebi” (Iv 19, 27), bolje, “među svoja dobra”, među dragocjene darove koje mu je raspeti Učitelj ostavio.
Riječi: “Evo ti majke” upućene su svakome od nas, Pozvani smo ljubiti Mariju kao Krista koji ju je ljubio, primiti je kao Majku svoga života, prepuštajući se njoj da nas vodi na putovima Duha Svetoga.