1. Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium, nakon što je Mariju predstavila kao “preizvrsnu i sasvim osobitu članicu Crkve”, proglašuje je “njezinim tipom i najizvrsnijim uzorom u vjeri i ljubavi” (LG 53). Koncilski oci pripisuju Mariji ulogu “tipa”, odnosno “lika” Crkve, upotrebljavajući izraz sv. Ambrozija iz njegova komentara o Navještenju: “Da, ona (Marija) je zaručnica, ali djevica, jer je tip Crkve koja je neokaljana a ipak nevjesta: “Kao djevica nas bezbolno rodi”. Marija je dakle lik Crkve po neokaljanoj svetosti, djevica nevjesta i majka. Sv. Pavao upotrebljava riječ “tip” da bi označio vidljivi lik neke duhovne stvarnosti. On tako u prolasku naroda Izraela kroz Crveno more vidi tip ili sliku kršćanskoga krštenja . U mani i vodi što izvire iz pećine Pavao vidi “tip ili sliku euharistijske hrane i pića”(1 Kor 10, 1-11). Izjavivši da je Marija tip Crkve, Koncil nas poziva prepoznati u njoj vidljivu sliku duhovne stvarnosti te Crkve, a u njezinu neokaljanu majčinstvu prepoznati navještaj Crkve kao djevičanske majke .
2. Treba pobliže odrediti da je za razliku od slika i tipova u Starome zavjetu koji su samo slika predskazivanja budućih stvarnosti naznačena duhovna stvarnost u Mariji već prisutna i to na uzvišeni način.
Prolazak kroz Crveno more, o čemu čitamo u knjizi Izlaska, spasonosni je događaj oslobođenja, ali zacijelo nije bio krštenje sposobno oprostiti grijehe i darivati novi život. Tako i mana, dragocjeni Jahvin dar njegovu putničkome narodu u pustinji, nije sadržavala ništa od euharistije, Tijela Kristova. Ni voda koja je izbila iz pećine, nije u sebi imala Kristove krvi koja je prolivana za mnoge.
Izlazak je veliko djelo što ga Jahve učini za svoj narod, ali ne sadrži duhovno i konačno oslobođenje koje će Krist ostvariti u vazmenom otajstvu. Uostalom, osvrćući se na židovsko bogoslužje, Pavao podsjeća: “To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, ta stvarnost je Krist.” (Kol 2, 17). To odjekuje u poslanici Hebrejima koja, sustavno razvijajući to tumačenje, predstavlja bogoslužje Staroga saveza kao “sliku i sjenu nebeskih stvarnosti (Heb 8, 5)”.
3. Tvrdeći da je Marija lik Crkve, Koncil je ipak ne kani izjednačiti s starozavjetnim likovima ili tipovima, nego želi ustvrditi da se u njoj u punini ostvaruje naviještena i predstavljena duhovna stvarnost. Doista, Djevica je slika Crkve, ne kao nesavršena predslika, nego kao duhovna punoća koja će se na različiti način naći u životu Crkve. Osobiti odnos koji postoji između slike i predstavljene stvarnosti, nalazi svoj temelj u Božjemu naumu koji utvrđuje tijesnu vezu između Marije i Crkve. Spasenjski naum koji predslike Staroga zavjeta namjenjuje njihovu ispunjenju u Novome zavjetu, također određuje da Marija na savršeni način živi ono što se susljedno ostvaruje u Crkvi. Savršenstvo koje je Bog Mariji udijelio dobiva, dakle, svoje najizvornije značenje ako ga shvaćamo kao predokus božanskoga života u Crkvi.
4. Nakon što je ustvrdio da je Marija tip Crkve, Koncil dodaje da je ona njezin “najizvrsniji uzor”, primjer savršenstva koji treba slijediti i u nj se ugledati. Marija je doista “preizvrsni uzor”, budući da njezino savršenstvo nadmašuje savršenstvo svih ostalih članova Crkve. Koncil znakovito nastavlja, da ona ostvaruje tu ulogu u “vjeri i ljubavi”. Ne zaboravljajući da je Krist prvi uzor, Koncil tako naznačuje da ima unutrašnjih raspoloženja koja su ispunjena u Mariji kao uzoru, koja kršćaninu pomažu uspostaviti istinski odnos s Kristom. Doista, promatrajući Mariju vjernik uči živjeti u dubljem zajedništvu s Kristom, prianjati uz njega živom vjerom, u njega polagati svoje pouzdanje i nadu ljubeći ga svim svojim bićem.
Uloge “tipa i uzora Crkve” osobito se odnose na Marijino djevičansko majčinstvo osvjetljujući njezin posebni položaj u djelu spasenja.
Taj osnovni sastav Marijina bića zrcali se u majčinstvu i djevičanstvu Kristove Crkve.