Marija u duhovnog iskustvu Kristove Crkve

Uvodno biblijsko čitanje:
“Tada Marija reče:
Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.”

1. Nakon što smo u prethodnim katehezama promatrali kako je kršćanska zajednica od svojih početaka utvrđivala promišljanje o liku i ulozi Djevičinoj u povijesti spasenja, danas se zaustavimo na promišljanju crkvenoga marijanskog iskustva.
Razvitak promišljanja o Mariji i njezina štovanja u tijeku stoljeća pridonijelo je da se sve bolje vidi marijansko lice Kristove Crkve. Sigurno je da je Presveta Djevica potpuno usmjerena na Krista koji je temelj crkvene vjere i iskustva, i da k njemu privodi. Stoga su kršćani poslušni Isusu, koji je svojoj majci osigurao sasvim osobitu ulogu u ekonomiji spasenja, Mariju častili, ljubili i njoj se molili osobito i uporno. Oni su joj pripisali važni položaj u vjeri i pobožnosti priznavajući da je ona povlašteni put prema Kristu, najvišemu Posredniku.
Tako marijanska protega Kristove Crkve predstavlja neporecivu sastojnicu iskustva kršćanskoga naroda. Ona se iskazuje u brojnim očitovanjima vjerničkoga života svjedočeći koliko im je Marija u srcu. Nije to površni osjećaj, nego veza duboka i svjesna, u vjeri ukorijenjena, koja potiče jučerašnje i današnje kršćane da redovito pribjegavaju k Mariji kako bi ušli u prisnije zajedništvo s Kristom.

2. Nakon najstarije molitve koju je kršćanska zajednica složila u 3. stoljeću u Egiptu da bi od Bogorodice iskali zaštitu u opasnostima, umnožili su se zazivi upravljeni Onoj koju krštenici smatraju moćnom zagovornicom pred Gospodinom.
U naše je doba najproširenija molitva “Zdravo Marijo” kojoj je prvi dio složen od riječi uzetih iz Evanđelja (usp. Lk 1, 28.42). Kršćani se od malih nogu uđe izgovarati tu molitvu u obiteljskom okrilju te je primaju kao dragocjeni dar za cijeli život. Ta ista molitva ponavljana u desetkama svete krunice pomaže mnogim vjernicima ulaziti u molitveno promišljanje evanđeoskih otajstava, te više puta dugo ostajati u bliskom susretu s Majkom Isusovom. Od srednjega vijeka “Zdravo Marija” je najpoznatija molitva svih kršćana koji od svete Majke Gospodinove ištu da ih prati i štiti na putu životne svakodnevice (usp. Apostolska pobudnica Marialis cultus 42-55).
Kršaanski je puk, štoviše,oeitovao svoju ljubav prema Mariji umnažajuai izraze marijanske pobožnosti: himne, molitve, pjesnieka djela, nekad priprosta a nekad vrlo vrijedna, sve prožeto istom ljubavlju prema onoj koju je Raspeti darovao ljudima za Majku. Me?u tim pjesmama su neke, poput “Akatista” i “Zdravo Kraljice”, dubinski opeeatile život i vjeru vjerniekoga naroda.
Marijansku pobožnost prati bogato umjetničko stvaralaštvo na Istoku i na Zapadu koje cijelim naraštajima omogućuje uvažavati Marijinu duhovnu ljepotu. Slikari, kipari, glazbenici i pjesnici ostavili su remek djela osvjetljujući s različitih strana Djevičinu veličinu te pomažu bolje shvaćati smisao i vrijednost njezina uzvišena doprinosa djelu spasenja.
Kršćanska je umjetnost prepoznala u Mariji ostvarenje novoga čovještva u skladu s Božjim naumom i stoga blistavi znak nade za cijelo čovječanstvo.

3. Kršćani koji su pozvani u zvanje posebnoga posvećenja ne mogu se oglušiti toj poruci. Doista je u redovima i redovničkim družbama, u ustanovama i udrugama zavjetovanoga života, Marija osobito čašćena. Mnoge takve zajednice, ne samo ženske, imaju Marijino ime u svom nazivu. Ipak iznad izvanjskih očitovanja, duhovnost redovničkih obitelji i mnogih crkvenih pokreta, od kojih su neki posebice marijanski, očituje njihovu naročitu vezu s Marijom kao jamstvo karizme koja se izvorno i potpuno živi.
Takav marijanski stav je u životu osoba posebno obdarenih Duhom Svetim razvio također mističnu protegu koja pokazuje kako kršćanin može duboko u svom biću iskusiti Marijino djelovanje.
Odnos prema Mariji povezuje ne samo zauzetije kršćane, nego također one s priprostom vjerom, čak i “udaljene” kojima je to možda jedina veza s crkvenim životom. Znak te zajedničke težnje kršćanskoga puka prema Gospodinovoj Majci brojna su hodočašća i marijanska svetišta koja u tijeku cijele godine privlače vjernička mnoštva. Ti bedemi marijanske pobožnosti doista su poznati poput Lurda, Fatime, Loreta, Pompeja, Guadalupe, Čenstohove! Druga su poznata samo na nacionalnoj ili mjesnoj razini. U svima njima spomen na događaje koji su povezani s Marijinim zagovorom prenosi poruku njezine majčinske nježnosti, otvarajući srce Božjoj milosti.
Ta mjesta marijanske molitve divna su svjedočanstva Božjega milosrđa koje čovjek prima po Marijinu zagovoru. Čuda tjelesnoga ozdravljenja, duhovnog spasa i obraćenja, očiti su znakovi da Marija nastavlja, s Kristom i u Duhu, svoje djelo Majke koja u pompa pritječe.

4. Marijanska svetišta često postaju polazišta naviještanja Evanđelja. Doista, i u suvremenoj Crkvi kao i u zajednici koja je očekivala prve Duhove, molitva zajedno s Marijom potiče mnoge kršćane na apostolat i služenje braći. Želim posebno istaknuti veliki utjecaj marijanske pobožnosti na dobrotvornost i djela milosrđa. Ohrabreni Marijinom prisutnošću vjernici su često osjetili potrebu posvetiti se siromasima, odbačenima, bolesnicima, da bi onima koji su na zemlji najmanji bili znak majčinske zaštite Djevice koja je živa slika Očeva milosrđa.
Iz svega je očevidno kako se marijanska oznaka proteže cijelim crkvenim životom. Naviještanje Riječi, bogoslužje, različiti dobrotvorni i uljudbeni izrazi pronalaze u susretu s Marijom priliku da se obogate i obnove.
Božji narod, predvođen svojim pastirima, pozvan je u tome prepoznavati djelovanje Duha Svetoga koji je potaknuo kršćansku vjeru na otkriće Marijina lika. On je onaj koji čini čudesa u mjestima marijanske pobožnosti. On, potičući spoznaju i ljubav prema Mariji, vodi vjernike u školu Djevice koja pjeva “Veliča duša moja Gospodina”, da bi u toj školi učili čitati Božje znakove u povijesti i stjecati mudrost koja svakog muškarca i svaku ženu čini graditeljima novoga čovječanstva.