Marija u Isusovu javnom životu (Mk 3, 32-35)

1. Drugi vatikanski koncil, nakon što je spomenuo Marijinu ulogu na svadbi u Kani, ističe njezino sudjelovanje u Isusovu javnom životu: “U njegovim je propovijedima čula riječi kojima njezin Sin, uzdižući Kraljevstvo iznad odnosa i veza tijela i krvi, proglašuje blaženima one koji slušaju i čuvaju Riječ Božju (usp. Mk 3, 35; Lk 11, 27-28) kao što je to ona vjerno činila (usp. Lk 2, 19 i 51)” (LG 58).
Početak Isusova poslanja označio je također i njegovo udaljavanje od Majke, koja nije uvijek slijedila Sina na njegovu hodu po palestinskim putovima. Isus je dragovoljno izabrao odvajanje od Majke i obiteljskih osjećaja, kao što proizlazi iz uvjeta koje postavlja svojim učenicima da bi ga slijedili i posvetili se naviještanju Kraljevstva Božjega. Unatoč tome Marija je koji put slušala Sinovljevu propovijed. Može se pretpostaviti da je bila nazočna u nazaretskoj sinagogi kad je ono Isus, pročitavši Izaijino proroštvo, tumačio taj ulomak primjenjujući ga na sebe (usp. Lk 4, 18-30). Koliko je mogla tada pretrpjeti, doživjevši opće čuđenje zbog “milosnih riječi što su izlazile iz njegovih ustiju” (Lk 4, 22), vidjevši grubo neprijateljstvo onih sugrađana koji istjeraše Isusa iz sinagoge i čak su ga nastojali ubiti! Iz riječi evanđelista Luke izbija tjeskobna napetost onog trenutka: “Svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode” (Lk 4, 29-30). Nakon toga događaja Marija, naslućujući da će biti i drugih kušnji, potvrdila je i produbila svoju potpunu predanost volji očevoj, prikazujući kao žrtvu svoje majčinske patnje i svoju osamljenost.

2. Prema evanđeljima, Marija je imala načina slušati svoga Sina i u drugim prilikama. Osobito u Kafarnaumu kamo je Isus pošao, nakon svadbe u Kani, “zajedno sa svojom majkom, braćom i svojim učenicima” (Iv 2, 12). Osim toga, vjerojatno ga je mogla slijediti i u Jeruzalem prigodom Pashe. U hramu, kojega Isus nazva kućom oca svojega, za koji je revnošću izgarao (usp. Iv 2, 16-17). Ona se zatim našla u mnoštvu kad je, ne mogavši se Isusu približiti, čula kako on odgovara onima što mu rekoše daje nazočna njegova rodbina: “Majka moja, braća moja – ovi su koji Riječ Božju slušaju i vrše” (Lk, 8, 21).
Tim je riječima Krist, premda je pokazao da ima i nešto važnije od obiteljskih odnosa, potvrdio mnogo uzvišeniju vezu s njom. Marija doista u stavu slušanja svoga Sina, skuplja sve njegove riječi i vjerno ih ostvaruje. Može se misliti da je Marija, premda ne slijedeći Sina na misionarskom hodu, s ljubavlju i strepnjom prikupljala vijesti o njegovim propovijedima od onih koji su ga susretali, i tako saznavala kako se razvija njegova apostolska djelatnost.
Odvojenost nije značila da su im srca udaljena, kao što nije priječila majci duhovno slijediti Sina, čuvajući i razmišljajući o njegovu nauku, kao što je već to činila u doba skrovitoga života u Nazaretu. Vjera joj je doista omogućavala razumjeti značenje Isusovih riječi, prije i bolje od njegovih učenika, koji često nisu shvaćali njegove pouke, osobito glede buduće muke.

3. Marija, slijedeći Sina izdaleka, sudjeluje u njegovoj muci zbog toga što ga odbacuje dio izabranoga naroda. Pokazavši se već od njegova pohoda Nazaretu, to odbacivanje postaje sve vidljivije u riječima i postupcima narodnih poglavara. Tako je Djevica često saznavala za zamjerke, napadaje i prijetnje koje su se Isusu upravljale. Također je u Nazaretu više puta bila ranjena nepovjerenjem sa strane rođaka i znanaca, koji su pokušavali Isusa zloupotrijebiti (usp. Iv 7, 2-5) ili prekinuti njegovo poslanje (usp. Mk 3, 21). Po tim patnjama koje je u skrovitosti podnosila vrlo dostojanstveno, Marija sudjeluje u hodu svoga Sina “prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51) te nadom i ljubavlju sudjeluje u spasenju sve povezanija s njime u vjeri.

4. Tako Djevica postaje uzorom onima koji prihvaćaju Kristovu riječ. Od Navještenja vjerujući Božjoj poruci i potpuno prianjajući uz Sinovljevu osobu, ona nas uči da s povjerenjem slušamo Spasitelja, da u njemu otkrivamo Božju Riječ koja preobražuje i obnavlja naš život. Njezino nas iskustvo ohrabruje za prihvaćanje kušnji i patnji koje proizlaze iz vjernosti Kristu, zagledani u blaženstva što ih je Krist obećao onima koji Riječ prihvaćaju i čuvaju.