Na početku je čitan ulomak iz Poslanice Galaćanima:
“A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primismo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: #! Abba! Oee!#!.” (Gal 4, 4-6)

1. U prethodim smo poukama vidjeli kako je nauk o Marijinu materinstvu od prvoga izraza “Majka Isusova” prešao u onaj cjelovitiji i izrazitiji “Majka Božja” sve do tvrdnje o njezinom materinskom sudjelovanju u otkupljenju ljudskoga roda.
I glede drugih izričaja marijanskoga nuka trebalo je više stoljeća za dosezanje utvrđenih izraza objavljene istine o Mariji. Tipični slučajevi tog hoda vjere za sve dublje otkrivanje Marijine uloge u povijesti spasenja su proglašene vjerske istine o Bezgrešnome Začeću i o Uzašašću, koje su, kao što je poznato, proglasili moji časni prethodnici: sluga Božji Pijo IX. godine 1854. i sluga Božji Pijo XII. u tijeku jubileja godine 1950.
Nauk o Mariji je područje posebnoga bogoslovnog istraživanja: u njemu je ljubav kršćanskoga puka prema Mariji nerijetko unaprijed naslutila stanovite sadržaje Djevičina otajstva, prizivajući na njih pozornost bogoslovaca i biskupa.

2. Treba priznati da, na prvi pogled, Evanđelja pružaju škrte izvještaje o Marijinoj osobi i njezinu životu. Zacijelo smo glede toga poželjeli obilnije naznake koje bi nam dopustile bolje upoznati Majku Isusovu.
Ta želja ostaje neutažena i kad je riječ o drugim novozavjetnim spisima, u kojima nedostaje razvitak učenja o Mariji. I same Pavlove poslanice koje nam pružaju bogatu misao o Kristu i njegovu djelu, ograničuju se na to da, u vrlo važnom ulomku, kažu kako je Bog poslao svoga Sina “od žene rođenoga” (Gal 4,4).
Zaista je malo rečeno o Marijinoj obitelji. Izuzmemo li pripovijedanje o djetinjstvu, u sinoptičkim evanđeljima nalazimo svega dvije tvrdnje koje bacaju nešto svjetla na Marijin lik. Jedna je glede pokušaja “braće” ili rođaka koji su pokušali odvesti Isusa natrag u Nazaret (usp. Mk 3, 21; Mt 12, 48): druga u onom uzviku kojim je neka žena proglasila Mariju blaženom (usp. Lk 11, 27).
Luka ipak u Evanđelju o djetinjstvu – iznoseći događaje Navještenja, Pohođenja, Isusova rođenja, prikazanja Djeteta u Hramu i kako su ga pronašli među učiteljima kad mu je bilo dvanaest godina – pruža ne samo važne podatke, nego iznosi svojevrsnu “protomariologiju” – pranauk o Mariji – koji je izvorno važan. Njegove podatke neizravno dopunjuje Matej pripovijedajući o navještenju koje je dano Josipu (usp. Mt 1, 18-25), ali isključivo u svezi s Isusovim djevičanskim začećem.
Ivanovo Evanđelje osim toga produbljuje povijesnospasenjsku ulogu Isusove majke bilježeći njezinu nazočnost na početku i na kraju njegova javnog života. Osobito je znakovito što je umirući Isus Mariji kad je stajala pod križem povjerio zadaću da bude majka ljubljenome učeniku i u njemu svim kršćanima (usp. Iv 2, 1-12 i Iv 19, 25-27). Djela apostolska izričito pak navode Majku Isusovu među ženama u prvoj kršćanskoj zajednici u očekivanju Duhova (usp. Dj 1, 14).
U nedostatku drugih novozavjetnih svjedočanstva i sigurnih podataka iz povijesnih izvora ništa ne znamo o Marijinu životu nakon Duhova niti o danu i okolnostima njezine smrti. Možemo samo pretpostaviti da je živjela uz apostola Ivana i da je bila vrlo bliska prvoj kršćanskoj zajednici u njezinu razvitku.

3. Doista je malo podataka o Marijinu zemaljskom življenju, ali to nadomješta teološka kakvoća i bogatstvo tih podataka koje egzegeza pozorno istražuje.
Moramo uostalom držati na umu da su evanđelisti imali sasvim kristološku namjeru te su se zanimali za Mariju samo u odnosu na radosnu vijest njezina Sina. Kako već primjećuje sveti Ambroz, evanđelist je, izlažući otajstvo Utjelovljenja, “pazio ne tražiti naknadnih svjedočanstava o Marijinu djevičanstvu, da ne bi ispalo kako više Djevicu brani nego što proglašuje otajstvo” ( Exp. in Lucam, 2, 6: PL 15, 1555).
U tome možemo prepoznati posebnu namjeru Duha Svetoga koji je u Crkvi htio potaknuti napor traženja koje se – sačuvavši središnju važnost Kristova otajstva – neće gubiti u pojedinostima Marijina života, nego će nadasve težiti da otkrije njezinu ulogu u djelu spasenja, njezinu osobnu svetost i njezino majčinsko poslanje u kršćanskom životu.

4. Duh Sveti upravlja crkveno zauzimanje, navodeći ga poprimiti Marijin stav. Pripovijedajući o Isusovu rođenju Luka bilježi kako je njegova majka sve događaje čuvala “promišljajući ih u svome srcu” (Lk 2, 19), što znači da se je trudila dubljim poimanjem “povezati” (symballousa) sve događaje kojima je bila povlaštena svjedokinja.
Tako je i Božji narod od istoga Duha potican dublje shvaćati sve što je bilo rečeno o Mariji, da bi napredovao u shvaćanju svoga poslanja koje je blisko povezano s Kristovim otajstvom.
U razvitku nauka o Mariji, mariologije, izbija na površinu posebna uloga kršćanskoga puka. On potvrđivanjem i svjedočenjem svoje vjere sudjeluje u napredovanju marijanskog učenja, koje redovito nije samo posao učenjaka bogoslovaca, premda njihova zadaća ostaje neophodno potrebna za produbljivanje i jasno izlaganje podatka vjere i samoga kršćanskoga iskustva.
Isus se je divio vjeri jednostavnih ljudi i tu je vjeru hvalio, prepoznajući u tome divno očitovanje Očeve dobrohotnosti (usp. Mt 11, 25; Lk 10, 21).Ta vjera u tijeku stoljeća nastavlja proglašavati divote povijesti spasenja koje su mudracima sakrivene. Ta vjera u skladu s Djevičinom jednostavnošću, unaprijedila je priznavanje njezine osobne svetosti i vrijednosti njezina materinstva.
Marijino otajstvo ište od svakoga kršćanina da u zajedništvu s Crkvom “u svome srcu promišlja” ono što evanđeoska objava tvrdi o Majci Kristovoj. U smislu pjesme Veliča svaki će čovjek, nasljedujući Mariju, sam na sebi iskusiti Božju ljubav te će u čudesnim darovima, kojima je Presveto Trojstvo obdarilo nju koja je “milosti puna”, otkriti kako je Bog nježan prema ljudima.