Marijanska pobožnost

1. “A kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen…” (Gal 4,4). Marijansko štovanje temelji se na čudesnoj Božjoj odluci da zauvijek, kako spominje apostol Pavao, poveže ljudskost Sina Božjega s jednom ženom, Marijom iz Nazareta.
Otajstvo bogomajčinstva i Marijine suradnje u otkupiteljskom djelu u vjernicima svih vremena potiče stav hvale kako prema Spasitelju tako i prema Onoj koja ga je u vremenu rodila, surađujući i u otkupljenju.
Drugi poticaj zahvalne ljubavi prema Blaženoj Djevici dolazi od njezina sveopćega majčinstva. Izabravši je za majku svega čovječanstva, nebeski je Otac htio objaviti, da tako kažemo, majčinsku protegu svoje božanske nježnosti i svoje skrbi za ljude svakoga doba.
Na Golgoti Isus je riječima: “Evo ti Sina”, “Evo ti majke” (Iv 19, 26-27), već unaprijed darivao Mariju svima koji će prihvatiti Radosnu vijest o spasenju te je tako ostavio preduvjete njihove djetinje ljubavi prema njoj. Sljedeći Ivana, kršćani su nastavili Kristovo štovanje i ljubav prema vlastitoj majci, prihvaćajući je u svoj život.

2. Zapisi u evanđeljima potvrđuju postojanje marijanskoga štovanja od crkvenih početaka.
Prva dva poglavlja Lukina evanđelja kao da izražavaju posebnu pozornost prema Isusovoj majci prvih judeo-kršćana koji su iskazivali koliko je cijene te su ljubomorno čuvali njezin spomen.
U izvješćima o Isusovu djetinjstvu možemo, štoviše, pronaći prvotne izraze i pobude marijanskog štovanja koji su sažeti u Elizabetin uzvik: “Blagoslovljena ti među ženama… Blažena što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 42-45).
Tragovi stanovitog štovanja već proširenoga u prvoj kršćanskoj zajednici nazočni su u pjesmi “Veliča”: “Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.” (Lk 1,48). Stavljajući taj izraz u Marijina usta, kršćani su joj priznali jedinstvenu veličinu koja će se proglašavati do svršetka svijeta.
Štoviše, evanđeoska svjedočenja (usp. Lk 1, 34-35; Mt 1,23 i Iv 1,13), prvi obrasci vjerovanja i ulomak iz spisa sv. Ignacija Antiohijskoga (usp. Smirn. 1, 2: Sc 10,1,55) svjedoče izuzetno divljenje prve kršćanske zajednice Marijinu djevičanstvu tijesno povezanom s otajstvom Utjelovljenja.
Ivanovo evanđelje, bilježeći Marijinu nazočnost na početku i na kraju Sinovljeva javnog života, pretpostavlja živu svijest prvih kršćana o Marijinoj ulozi u djelu otkupljenja u potpunoj ovisnosti o Kristovoj ljubavi.

3. Drugi vatikanski koncil, ističući izvanredni značaj marijanskog štovanja, tvrdi: “Crkva s pravom časti posebnim štovanjem Mariju, koja je po Božjoj milosti uzvišena, poslije Sina, iznad svih anđela i ljudi, kao presvetu Majku Božju koja je sudjelovala u Kristovim otajstvima”. (LG 66).
Podsjećajući na marijansku molitvu iz 3. stoljeća: “Pod tvoju zaštitu”, Koncil dodaje da se ta osobitost javlja od početka: “Već od najstarijih vremena Blažena Djevica štuje se pod nazivom #!Bogorodice#! pod čiju se zaštitu vjernici molitvama utječu u svim pogibljima i potrebama” (ondje).

4. Ta tvrdnja nalazi potvrdu u crkvenome slikarstvu i nauku crkvenih otaca već od 2. stoljeća.
U Rimu u priscilinim katakombama možemo se diviti prvom likovnom prikazu Gospe s Djetetom dok, u isto doba, sv. Justin i sv. Irenej govore o Mariji kao o novoj Evi koja je vjerom i poslušnošću svladala nevjernost i neposluh prve žene. Prema lionskom biskupu, nije bilo dosta da se Adam u Kristu otkupi, nego “bilo je pravedno i potrebno da se Eva obnovi u Mariji” (Dem., 33). On je, tako, istaknuo važnost žene u djelu spasenja i postavio temelj one neodvojivosti marijanskog štovanja od onoga koje se odaje Isusu i koje će potrajati u tijeku kršćanskih stoljeća.

5. Marijansko štovanje početno se izražava zazivanjem Marije kao “Theotokos”, (Bogorodica) naslovom koji je mjerodavno potvrdio, nakon nestorijevske krize, Efeški koncil g. 431.
Uznemirenje kršćanskoga puka dvoznačnim i neodređenim stavovima svećenika Nestorija koji je na kraju zanijekao Marijino bogomajčinstvo, te zatim radosni prihvat odluka Efeškoga sabora, potvrđuju kako je ukorijenjenost Djevičina štovanja među kršćanima. Ipak “osobito od Efeškoga sabora, štovanje Božjega naroda prema Mariji divno je porasla u izskazivanju časti i ljubavi, u zazivanju i nasljedovanju” (LG, 66). Ustanovljuju se i marijanski blagdani među kojima, od početka 5. stoljeća poprima osobitu važnost “dan Marije Bogorodice”, slavljen u Jeruzalemu 15. kolovoza koji je zatim postao blagdan Usnuća ili Uzašašća.
Pod utjecajem “Jakovljeva praevanđelja” bile su, osim toga, uspostavljene svetkovine Rođenja, Začeća i Predstavljanja u hramu, koje su znatno pridonijele osvjetljivanju nekih važnih sastojnica Marijina otajstva.

6. Zaista možemo reći da se je marijansko štovanje sve do naših dana razvijalo u divnoj neprekinutosti, u izmjenjivanju cvatućih i kritičkih razdoblja, a kritička su razdoblja, unatoč svemu, često zaslužna za bolju obnovu.
Nakon II. vatikanskog koncila vidi se kako je marijansko štovanje namijenjeno razvoju u skladu s produbljivanjem otajstva Crkve i u dijalogu sa suvremenim uljudbama, da bi se sve dublje ukorijenilo u vjeru i život Božjega naroda koji hodočasti ovim svijetom.