Ovo je prva u novom nizu Papinih kateheza koje će biti posvećene Marijinoj ulozi u Crkvi. Prije kateheze pročitan je sljedeći ulomak iz djela apostolskih:
“I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Mater, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom”. (Dj 1,1014).

1. Nakon što sam se u dosadašnjim katehezama zadržao u produbljivanju crkvenoga identiteta i poslanja, sad osjećam potrebu upraviti pogled prema Blaženoj Djevici, onoj koja je savršeno ostvarila svetost i predstavlja njezin uzor.
Tako su postupili i oci Drugog vatikanskog koncila: nakon što su izložili nauk povijesno-spasenjske stvarnosti Božjega naroda, htjeli su je nadopuniti prikazom Marijine uloge u djelu spasenja. Osmo poglavlje koncilske konstitucije Lumen gentium namijenjeno je ne samo isticanju eshatološke važnosti marijanskoga nauka, nego također osvjetljivanju doprinosa koji lik Blažene Djevice pruža shvaćanju misterija Crkve.

2. Prije izlaganja marijanskog hoda Drugoga vatikanskog koncila, želim posvetiti razmatranje Mariji kakva je u počecima Crkve opisana u djelima apostolskim. Luka, na početku toga novozavjetnoga spisa, prikazuje život prve kršćanske zajednice, te nakon što je pojedinačno spomenuo imena svih apostola (1,13) tvrdi: “Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (1,14).
U tom se prikazu ističe Marijina osoba, jedina koja je osim apostola spomenuta vlastitim imenom: ona predstavlja lice Crkve različito i nadopunjavajuće u odnosu na ono ministerijalno i hijerarhijsko.

3. Luka, naime, izvješćuje o nazočnosti nekoliko žena u dvorani Posljednje večeri, očitujući tako važnost ženskoga doprinosa u crkvenome životu već od samih početaka. Ta je nazočnost stavljena u najtješnju svezu s ustrajnošću crkvene zajednice u molitvi i slogom u toj zajednici. Tu se savršeno u dva osnovna pogleda izrazuje posebični ženski doprinos crkvenome životu. Muškarcima, koji su viče usmjereni izvanjskom djelovanju, potrebna je ženska pomoć da bi uspostavljali međuosobne odnose i napredovali prema jedinstvu srdaca.
“Blagoslovljena među ženama” (Lk 1,42), Marija izvrsno ispunja to žensko poslanje. Tko bolje od Marije potiče sve vjernike na ustrajnost u molitvi? Tko bolje od nje promiče slogu i ljubav?
Priznajući dušobrižno poslanje koje je Isus povjerio Jedanaestorici, žene u dvorani Posljednje večere, a Marija među njima, pridružuju se njihovoj molitvi i istodobno svjedoče nazočnost u Crkvi onih osoba koje su, premda ne primiče spomenuto poslanje, jednako i punim pravom članovi zajednice koja je okupljena vjerom u Krista.

4. Nazočnost Marijina u zajednici koja u molitvi očekuje izljev Duha Svetoga (usp Gdje 1,14) podsjeća na njezinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjega djelovanjem Duha Svetoga (usp Lk 1,35). Djevičina uloga u to prvo doba i njezina uloga u očitovanje Crkve na Duhove tijesno su povezane.
Nazočnost Marijina u prvim trenucima crkvenoga života osobito je vidljiva u usporedbi s njezinim prijašnjim obzirnim sudjelovanjem u Isusovu javnom životu. Kad je Sin započeo svoje poslanje, Marija je ostala u Nazaretu, premda to razdvajanje ne isključuje znakovite susrete poput onoga u Kani, i osobito ne priječi njezino sudjelovanje u žrtvi na Golgoti.
U prvoj pak zajednici Marijina uloga poprima značajnu važnost. Nakon Uzašašća, u očekivanju Duhova Isusova je majka osobno nazočna u prvim koracima djela koje je započeo njezin sin.

5. Djela apostolska, ističu da je Marija bila u dvorani Posljednje večere “s braćom Isusovom” (Dj 1,14) što znači s njegovim rođacima, kako je to uvijek tumačila crkvena predaja: jer nije toliko riječ o nekom skupu članova obitelji, koliko o činjenici da su pod Marijinim vodstvom naravni Isusovi srodnici došli sudjelovati u Kristovoj duhovnoj obitelji: “Tko vrši volju Božju”, bio je rekao Isus, “on mi je brat i sestra i majka” (Mk 3,35).
Tom istom prilikom Luka izričito označuje Mariju kao “majku Isusovu” (Dj 1,14) kao da upozorava da je nešto od nazočnosti Onoga sina koji je već bio uzašao na nebo ostalo u nazočnosti njegove majke. Ona podsjeća učenike na Isusovo lice te je svojom nazočnošću usred zajednice znak vjernosti te Crkve Kristu Gospodinu.
Naslov “Majka” u tom prikazu naviješta stav brižne bliskosti kojom će Marija pratiti crkveni život. Tom će životu Marija otvoriti svoje srce, da bi očitovala divote koje je u njoj izveo svemogući i milosrdni Bog.
Od početka Marija vrši svoju ulogu da bude Crkvi majka: njezino djelovanje pogoduje razumijevanju među apostolima koje Luka predstavlja kao “složne” i sasvim daleke od raspri koje su ponekad među njima izbijale.
Marija napokon živi svoje majčinstvo prema vjerničkoj zajednici, ne samo moleći da bi Crkvi pribavila darove Duha Svetoga, koji su toj Crkvi potrebni za njezino oblikovanje i njezinu budućnost, nego također odgajajući Gospodinove učenike u trajnom zajedništvu s Bogom.
Tako ona odgaja kršćanski puk za molitvu, za susret s Bogom, što je ono glavno i neizbježno da bi djelo pastira i vjernika uvijek u Gospodinu imalo svoj početak i duboki poticaj.

6. Iz ovih kratkih razmišljanja jasno proizlazi kako odnos između Crkve i Marije predstavlja zadivljujuću usporedbu dviju majki. Tu se jasno pokazuje Marijina majčinska uloga, te se Crkvi nameće dužnost da uvijek traži svoje vlastito biće promatrajući lice one koja je Boga rodila – Theotokos!